31. Mar

Bed ili kako nam je potrebna nova paradigma o poljoprivredi

Htjela sam napisati tekst o žitaricama, ali me, kako to već biva, odnijelo na drugu stranu. Totalno sam izbedirana. Dakle, srijeda je navečer, ležim u krevetu i baš sam pročitala na fejsu kako je ministar najavio kako postoji ozbiljan strani investitor koji želi kupiti 10 000 hektara u komadu u Slavoniji. Znam, znam da ne bih trebala fejsati prije spavanja i shvaćati ozbiljno sve što pročitam. Ali činjenica je da me to skroz izbediralo. Iz više razloga.

Znači, nakon studija u Rijeci sam studirala dvije godine u Budimpešti. Jako lijep grad, predivna kultura, arhitektura, povijest, noćni život, ma sve pravo onako školski. Osim:  a) što mi se nije sviđao mađarski jer mi cijeli jezik djeluje kao jedna velika nerazumljiva riječ i (nisam ga morala učiti jer sam studirala na univerzitetu na kojem se govorilo engleskim + pokušala sam mu se približiti ali kad ti je nešto nelijepo, nemaš ni volje pa sam se pomirila da nam nije suđeno);  b) zato što nisam znala što jedem. Što se tiče hrane, sve što sam kupovala imalo je natpis „made in eu“. Na placi sam se još manje snalazila zbog svog nejezika zbog kojeg nisam mogla komunicirati i jer mi je sva hrana izgledala isto, nisam znala gdje da se okrenem. Baš sam se osjećala izgubljenom i sve mi je djelovalo beznadno. Sva ona zavičajnost i poznatost hrane i okusa je nestala. Tad sam bila u veganskoj fazi pa mi je izbor bio maksimalno sužen. Sve mi se nekako gadilo jer nisam znala porijeklo te hrane, nisam uopće znala što jedem. Dok sam to nešto žvakala, pitala sam se čije su to ruke dirale, gdje je raslo, onako sumljičavo kao da je uzgojeno u Černobilu. Prehrana mi se svela na nekoliko namirnica plus one dragocijene što bih sa sobom dofurala od doma, primjerice kiseli kupus jer obožavam kiseli kupus, a onaj mađarski mi je bio ljigica mekan i slatkast.

Uglavnom, tad sam počela shvaćati koliko uzimam zdravo-za-gotovo sve što imam doma – vrt ispred kuće ili-ti-ga primorski krš iz kojeg je unatoč ljetnoj suši rasla i salata, blitva, peršin, broskva… bliskost place koju dobro znaš, taj miris ribarnice i frktanje na  već dosadne srdelice i inćune snobovski zaboravivši na činjenicu da su do jutros mlatarale perajicama da bi meni već sad bile na pijatu – to je svježina, a ne riba u centru Evrope bejbe. Taj miris riječke place, miris koji zrači bliskošću i predstavlja nešto što mi je poznato. Jasno da i na placi ima škarta dofuranog od bog-zna-od-kuda. Ali pričam ovdje o jednoj drugoj izmaknutosti – pričam o tome kad si izmaknut iz svog habitusa u jednu kompetnu nepoznatost, a to se odražava posljedično i na nepoznatost u vidu hrane. A ideja da nepoznatu hranu, odnosno hranu nepoznatog porijekla jedem, stvarala mi je u najmanju ruku nelagodu, a u dane panike i černobilsku odbojnost. I falila mi je bura. U početku sam čak imala kao nekakve napadaje, kao da se ne mogu nadisati; udahnuti dovoljno svježeg zraka. Ma imaju oni neki vjetrić koji se nešto kao giba i pirka, ali sve mi je to bilo učmalo bez one buretine koja sve diže i kompletno rasčisti zrak i glavu i usput te štipa za obraze. Taj miris bure i ta jasnoća, vidljivost, oštrina u tom zraku. Bistrina i svježina kojom te našamara dok šećeš, a ona dere. E tad sam shvatila koliko je buretina jedna predivna pojava i i otad se javno i iskreno volimo zauvijek.

 

Volim riječku placu.

Tako sam se ja u Budimpešti počela sumanuto zanimati za hranu, poljoprivredu, jedan me kolega Englez upoznao s permakulturom, zanimale su me ekologija i etika u okvirima filozofije. Kad sam završila studij u Budimpešti, vratila sam se u doma, upisala doktorat, počela raditi na faksu (kasnije sam sa svojim studentima digla i studentski vrt na riječkom kampusu koji još uvijek živi i to je genijalno!). Nastavila sam s luđačim interesom za poljoprivredu, ja gradsko dijete čija je jedina poveznica s poljoprivredom bila baba koja je obrađivala vrt dok je mogla (očigledno važna poveznica, baba forever). Dakle, nisam znala skoro ništa o tome. Al’ u Budimpešti sam stvarno doživjela prosvjetljenje. Sjetilo me sad ono kako se kaže „dabog da imao pa nemao“. E tako nekako, samo što sam ja opet dobila priliku. I tako, vratila se Ane na more, upisala i završila sve žive seminare, edukacije koji su mi došli pod ruku i činili mi se zanimljvima i korisnima. Počela sama eksperimentirati u vrtu. Taj me vrt počeo učiti strpljenju, otpuštanju kontrole i prepuštanju zakonima koji nisu moji već su zakoni prirode i nekog višeg smisla.  Našla sam staru Majstoricu u Bribiru od koje sam željela učiti i postala njen šegrt. Učila me  vrtlarenju i kuhanju. Usred bribirskog krša imala je rajski vrt u kojem nije raslo što nije. Nekoliko ga je desetljeća stvarala. Polako jer sve što valja dugo se stvara, nema instant uspjeha. I ona ga je obrađivala samostalno, tad s 90 godina. U jednom trenutku dok smo pripremale vrt za jesen bila mi je rekla: „Sad si spremna da postaneš predradnik“. E to je učenje, to je napredovanje. Šegrt pa  predradnik pa na kraju jednom majstor, tako to ide. Podijelila je sa mnom svo znanje i svo staro sjeme koje je imala i godinama ga održavala. Učila me kuhanju. Tad je već bila makrobiotičarka 25 godina. Nikad prije niti kasnije nisam jela hranu takvog okusa i takve slatkoće. To je bio razlog zašto sam i naučila kuhati i počela se hraniti makrobiotički – prost je razlog – nisam bila bolesna nego naprosto nikad nisam probala tako finu hranu božanstvenih okusa! Velika žena, velika Majstorica koja mi je predala znanje koje se ne može izmjeriti nikakvom mjerom. Nemjerljivo u svojoj veličini.  Nema jedinice za to. Tad se počela rađati ideja da se ja zapravo želim baviti hranom. Malo skeri jer sam se obrazovala miljardun godina za nešto sasavim drugo i do tad sam se vidjela kako radim na faksu. Znanost bejbe. Do tad. Na ideju poljoprivrede, onako kad bi ovlaš spomenula to, često sam se susretala s odmahivanjem rukom i riječima „Mladost, ludost“ ili „Ma da, pustiti sve i otić’ u poljoprivredu, si ti normalna? Ma daj!“. Kao da sam izrekla nešto ludo tipa da istinski vjerujem da kad se probudim neću više imati nogometaška koljena koja sam naslijedila od babe. Toliko ludo.

A sočni!

Nije sad ovo neka srcedrapajuća i sentimentalna ispovijest. Zapravo govorim o tome kako nama u Hrvatskoj treba nova paradigma poljoprivrede. Uglavnom se na poljoprivredu gleda kao na neki degradirajući rad ne razlikujući seljaka od seljačine. Ja govorim o seljacima, ljudima koji proizvode hranu na koje bi se trebalo gledati nekim novim očima. Prema postojećoj, staroj paradigmi, u društvenoj podsvijesti leži slika seljaka kao neobrazovanog siromaha koji nije baš uspio u životu, nije imao prilike i eto, sad se bakće s tom zemljom, jadan muči se. Ma ljudi, seljaci imaju moć jer proizvode ono što nas gradi, što mi jedemo – hranu! To je alkemija – malo vode, zemlje i sjemena, na kraju hrana! Bilo bi genijalno da se sve više ljudi krene baviti uzgojem hrane. Ne trebaju ti pusti hektari, fakulteti i ne znam šta ne, ma kreni uzgajati pomidore i salatu na balkonu. Ne znam nikoga tko se, nakon što je izvukao ruke iz zemlje, nije osjećao dobro, zdravo-umorno, energizirano i istinski zadovoljno. Ja se ponekad osjećam kao da su mi ruke antene koje kad zabijem u zemlju, pomažu mi da se uzemljim. Da dođem k sebi, doslovno.

Većina se ljudi makla sa zemlje koju su babe i dide obrađivale, jer zemlja jest fizički rad. Prva generacija roditelja je dobila veće obrazovanje, pa onda djeca koja većinom ide na fakultete, faks je više-manje neka norma nečega što je nekad bila srednja klasa. I postoji društveni stav, ideja da je povratak radu na zemlji svojevrsno nazadovanje, pad na ljestvici iz jednog „finog i sigurnog posla“ na težački rad rukama koji na prvi pogled izgleda degradirajući, primitivan, hijerarhijski ispod. Znam da su bake i dide krvnički se znojili i da su tili da dica završe škole. Samo što danas živimo u vremenu kad ljudi imaju završene škole, a od njih nemaju ništa jer ih ta škola ne nauči sposobnosti da to znanje pretvore u vlastiti rad od kojeg bi mogli samostalno živjeti i ne nauči ih misliti svojom glavom + živimo u tvrdom post-socijalističkom momentu gdje još uvijek čekamo pravdu. „Čekamo“ da „država“ nešto napravi jer nam „duguje“.  Zapravo je priča obrnutaonaj koji je autonoman, živi od svojih ruku, svog rada i još u ovom slučaju proizvodi zdravu hranu zapravo je u poziciji zdrave moći – moći nad vlastitim životom i nad hranom koju jede. Rad u strukturama nije „sigurnost“; možda se tako činilo u socijalizmu ali kako je povijest pokazala, nije ni ta sigurnost bila vječna. Rad u tuđoj firmi nije „siguran posao“ jer sutra, ovisno o tržištu može se dogoditi otkaz. Sigurnost koja ovisi o nekome drugome nije sigurnost, to je samo ideja o sigurnosti, često lažna, a uvijek ispunjena nesigurnošću i anksioznošću.

Tikvica dinstana, tikvica varivo, tikvica na salatu, tikvica pohana, tikvica šug. Tikvica je prošlo ljeto bilo za izvoz.

„Ne može se“. To je valjda najčešća rečenica u Hrvatskoj. „Ne može se“. Pa se tako ne može u poljoprivredu ako nemaš miljardun hektara. Ili ako nemaš dobar početni kapital. Ili ako nemaš završene škole.. Nikad se ništa u ovoj Hrvatskoj ne može. Umjesto potpore uvijek ide dodatno otežavanje, sto razloga zašto se ne bi uspjelo, kao da smo cijepljeni od pokušaja, lakoće u nogama da probamo, zauvijek osuđeni na čekanje, nezadovoljstvo i stagnaciju. Zašto pišem ovo i zašto sam sad, ne znam da li ljuta ili očajna? Jer faking živimo na nevjerojatnom mjestu  –  čista, nezagađena zemlja, vode za nevjerovat’ (ljudi, mi još pijemo špinovaču, a ne onu vodurinu iz plastike s okusom plastike, eeej!!!), rijeke u kojima se možeš kupati, a da ti koža ne otpadne nakon kupanja, teku k’o blesave, more, mediteranska klima zbog koje skoro cijelu godinu nešto raste u tim vrtovima, Slavonija koja sama može hraniti valjda pola Evrope.. Ma brate mili, mi da smo pametni, mogli bismo živjeti od turizma i poljoprivrede i to jako dobro! Stvarati lokalne priče koje povezuju poljoprivredu i turizam i ne bi nam bilo kraja! Priča mi prijateljica kako je bila u Njemačkoj kod frendice kako je tamo ta priča oko ekološke poljoprivrede i fokusa na lokalno nevjerojatna, skoro perverzna – svaka ljuska jajeta se valjda tamo kompostira, gleda se da se sve proizvodi lokalno, do te mjere da joj je rekla informativno da je sir na koji se moja prijateljica nameračila „iz susjednog sela“, čisto da se zna u smislu koliko ta priča oko lokalnosti daleko ide. A mi čitavu godinu njegujemo božićni ugođaj plastičnim vrećicama koje ukrašavaju  skoro pa svako stablo u vidokrugu.

Nas je posralo da nije moglo bolje – zemlja čista i plodna, zrak itekako još udisajan, voda špinovača, u izobilju. A opet cijela zemlja pod korovom. Pa nam treba „strani investitor“ da nas po mogućnosti sjebe, jedino ako nisu neki Danci ili slično. Ali vjerojatno nisu oni jer gledaju kako razvijati svoje bez neokolonijalnih tendencija. Ali kakve smo mi sreće, bit će neki Ameri koji će napraviti monokulturu soje i napucavat’ tonu pesticida jer im eto nije jasno što znači „bioraznolikost“ pa će onda fino ta kemija završiti u hranu koju jedemo, zraku koji udišemo i vodu koju pijemo. Ameri će dignut sidro i nastavit svoju neokolonizaciju somewhere else, a mi ćemo tražiti Erin Brockovich.

Zašto Danci streme da u par godina dospiju do 100% biodinamičkog, ekološkog uzgoja, zašto Nijemci gledaju da razvijaju lokalnu priču svakog sela koje im je bitno, zašto mi naseljavamo praktički Eden (ne od Kruza Kastilja iz Santa Barbare već onaj od Eve i Adama), a uvozimo hranu žnj kvalitete i većina zemlje nam neobrađena zjapi zarasla? Možda se ne dogodi ništa, možda „strani investitor“ ne postoji, ali nije ni važno – ostaje pitanje zašto uzimamo sve vlastite prirodne resurse zdravo-za-gotovo i zašto je hrana zadnja rupa na svirali u zemlji koja je stvorena da proizvodi sretnu i zdravu hranu i tako nam osigura autonomiju i zdrav i fin život u eri boleština i junk hrane?

Sretan krastavac na sretnom polju.

I onda odem izbedirana spavati. I dođe četvrtak kao što je sad slučaj i krenem raditi, uzgajat bebe presadnice, gledati u vremensku prognozu kad će sunce da mogu ić’ pripremat njivu. Krenem dalje u nadi da nam ne treba „strani investitor“ već da će se sve veći broj ljudi okretati uzgoju hrane, zakupljivati vrtove, gradsku zemlju, makar posaditi pomidor u važu na balkonu, uzgojiti pešin na prozoru. S nadom i vjerom da se stvari mjenjaju.

p.s. Pogledati „The Power of Community – How Cuba Survived Peak Oil“

Naučila sam da se zaljevalnik zove i žbrufador.

Živili i stej bjutiful i neka crne misli budu motivacija za promjenu,

SeljAnka