11. May

Čemu me svemu uči ova njiva?

Kako to obično biva, čula sam jednu rečenicu koja me toliko žuljala i stršala mi je u uhu kao kurje oko koje strši s malog prstića na lijepim nogama i kao i uvijek, pokrenula se cijela mašinerija u mojoj glavi. Dakle, rečenica glasi, da parafraziram, da je pokret u kojem se pljevi neprirodan te da je plijeviti zdravo, svi bi plijevili. Da malo pojasnim, rečenica se odnosi na konkretan fizički pokret saginjanja, ostanka u tom položaju bilo da se čupa trava, sije, sadi, presađuje ili samo čeprka po zemlji jer budući da nismo zmije, da bi došli do gospođe zemljice, moramo se sagnuti. Što je u meni ova naizgled bezazlena mala rečenica izazvala?

Da malo objasnim kako ja pristupam zemlji. Dakle, kad sam kupila njivu bila je sva zarasla jer se nije obrađivala desetljećima  i prve godine nisam imala izbora nego ju preorati i isfrezati. Međutim, na čuđenje i nevjericu mojih susjeda dalje ju obrađujem isključivo svojim vilama za rahljenje. U proljeće razrahljujem vilama te na taj način dovodim kisik u tlo i to razrahljeno tlo dalje poplijevim uz pomoć motike. To je moj način pristupanja zemlji jer je zemlja najživlja upravo u tih prvih desetak centimetara. Cilj mi je obogaćivati to tlo, hraniti ga i što se manje miješati u njegov ritam. Posljedično mi to tlo daje jake i snažne biljke. Dakle, ne okrećem zemlju jer onda mikroorganizmi ostaju bez zraka i umiru i ne orem niti frezam (ako je uopće “orem” glagol) jer mi je to preagresivna metoda upravo zbog svih tih mikroogranizama u zemlji i čitavog tog njihovog čarobnog svijeta. Dok pripremam tlo na ovakav način susrećem se s mnoštvom glistica i ostalih životinjca i taj je njihov svijet toliko bogat, složen i smislen da mi je preagresivno i arogantno, jednostavno neprihvatljivo proći s traktorom preko njega.  Želim se uklopiti u taj njihov svijet, a ne zasjesti na tron i eksploatirati ga. Bio mi je u posjetu jedan prijatelj, stari biodinamičar Branko koji mi je pričao kako su znatno veće površine  od mojih tako obrađivali na ruke, a jedan genijalan čovjek Hrvoje od kojeg sam jako puno naučila o biodinamici je sam preinačio nastavke za traktor da se zemlja što manje oštećuje i da život u njoj ostane što netaknutiji. Dakle, postoje načini za jedan skladan suživot s prirodom koji iziskuju malo više truda i energije te prstohvat kreativnosti.

Za više o mojim super-vilama baci oko na meni stranice.

Dakle, da se vratim na rečenicu i eksploziju koju je izazvala u mom mozgiću. Kad sam kupila njivu, tih devedesetak metara dužine nije mi se činilo puno, onako klasično-arogantno-megalomanski mi se znalo učiniti malo, kao ma što će mi samo ta jedna njivica dat’. I kad sam ju počela obrađivati, izdržala bih par sati, leđa su me ubijala, žuljevi na rukama, sama na tom polju, samo par metara bi prošla u tih nekoliko mukotrpnih sati koji su mi se činili dugi kao dani. I rasplakala bih se se masu puta od muke i doći do kraja njive mi se činilo dalje nego doći pješice do Pekinga. I tužna, očajna, demotivirana, ljuta, s idejom kako sam se zeznula žešće, kako sam fatalistički, životno fulala sve, kako sam trebala ostati na faksu, u iako lažnoj, ali ipak kakvoj-takvoj sigurnosti, kako je ovo sve teško, nemoguće..  Znači, uopće nije bilo onako romantično u stilu “povratak prirodi” i sad ja vrtlarim uz pjesmu tra-la-la-la-la. Uopće. Morilo me pitanje – mogu li ja fizički iznijeti tu njivu i sav taj rad?  A, da se razumijemo, nisam cvijetić nježni, osim što imam gorštačke velebitske gene, većinu života sam provela u sportu, radim od šesnaeste i imam upornost pit bula. Ali ne znači da me nije strah i frka. I dođe onda idući dan pa opet na tu njivu i rokaj vilama i motikom u očaju. I polako sam se utreniravala za taj oblik rada. I taj proces još uvijek traje. Ali ono što sam shvatila je to da je taj odnos za zemljom, tom njivom, puno više psihološki nego što je fizički.

Što mislim kad to mislim? Pa čovjek je dio dihotomije priroda/kultura. Da, jesmo dio prirode i mislim da kao dio prirode trebamo utirati novu paradigmu unutar koje nećemo sebe doživljavati kao vrh hijerarhije kojem ostatak prirode služi već da cijelu tu priču trebamo doživljavati holistički, dakle, sebe, ljude kao ravnopravan, a ne superioran dio prirode koji itekako ovisi o ostalim dijelovima eko-sustava jer super je da smo inteligentniji od pčela ili mrava ali frende, svojom arogancijom potamani jedne ili druge i posljedično smo dokrajčili i sebe. Dakle, govorim o jednoj ravnopravnoj, horizontalnoj paradigmi u kojoj je čovjek samo jedan dio sustava koji je ovisan o ostalim dijelovima. S druge strane, jesmo i dio kulture. Kako bi stari Descartes famozno rekao „Mislim, dakle jesam“. Ono što nas razlikuje od životinja koje žive isključivo prema nagonima jer taj naš razum, ratio, mi imamo sposobnost razmišljanja, imamo jezik, pišemo, stvaramo artefakte. Dakle, čovjek u sebi nosi i jedno i drugo, istovremeno je dio prirode i kulture, na nekom je ludom graničnom mjestu i u sebe upisuje oboje.

Ali civilizacijski smo se tako odvojili od te prirode. Toliko smo se odvojiili da je rad na zemlji, taj bazični pokret saginjanja i stvaranja hrane postao „neprirodan“ na kulturalnoj razini, generalno. Jer smo se mi svi toliko maknuli od zemlje; zemlja i rad na zemlji je postalo nešto egzotično. Ma taj pokret je težak i treba ga vježbati baš zato jer smo se toliko udaljili, ali nije neprirodan jer ako je taj pokret postao neprirodan onda je i cijela naša ljudska egzistencija neprirodna. Pa pobogu, bez tog pokreta nema hrane!(Da, postoje i razne metode nekultiviranja okoliša i življenja od onoga što nađeš u šumi ali ne govorim o povratku u lovačko-sakupljačka društva jer mi to nije cilj u životu.) “Prirodno” je postalo ne kretati se kroz samu prirodu već jačati tijelo vježbama u teretanama dižući utege na kojima nije nakačen nikakav smisao osim onoga koji se vezuje za ljetno prešetavanje u kupaćim kostimima da bi impresionirali ljude na plaži koje niti ne poznajemo. Iako još uvijek dominira ta estetska dimenzija – ideja vježbanja čisto zbog fizičkog dojma, polako se pojavljuje i ta druga dimenzija zdravlja prema kojoj se tijela moraju održavati kako bi uopće mogla iznijeti taj uredski teror unutar kojeg se mora odsjediti miljardun sati nezadovoljstva u stolicama. Posljedično, prirodno je na rehabilitaciju nakon toga u vidu masaža, velnesa i vježbi.  Dok sam studirala i dalje radila na faksu, moj je posao bio izrazito sjedilački. Plaćena sam bila da čitam, mislim, pišem i predajem to dalje. I imala sam luđačkih problema s leđima. I to beskonačno sjedenje je generiralo veliku količinu nervoze, bar u mom slučaju. Ovaj rad u polju i prirodi jest naporan ali ovdje govorim o kompletno drugačijem naporu od ovog terorističko-sjedilačkog.

Kažem da je moj odnos s njivom više psihološki nego fizički jer smo civilizacijski naučeni na instant. Od kave do života. Ja prva. Ova njiva me uči ići korak po korak, metar po metar, bez preskakanja. I čovječe, da, dugo je i teško je. I iziskuje luđačku vjeru. I prepuštanje, otpuštanje tog naci-kontrol-frika u sebi koji drila i tjera samo po svome jer se u vrtu moraš prepustiti zakonima fizike da ta biljka naraste kad ona kaže, a ne kad ti odlučiš. Paradigma uspjeha u našoj civilizaciji je instant uspjeh. Što znači „uspjeh“ tu kod nas? Uspjeh znači siguran posao u struci od deset milja kuna, bemve, kupljen trosoban stan i sve te popratne stvari koje osiguravaju statusni simbol u društvu i to do tridesetpete. Samo prezentacija. Ako to nemaš, ti si neuspjeh i loše se osjećaš, kao da nisi uspio u životu i ne vrijediš. Zaboravili smo, civilizacijski, ići korak po korak, metar po metar. Graditi strpljivo i uporno. Jer sve što vrijedi ima stabilne temelje koji se dugo i polako grade. Kao priča o tri prašćića koji su gradili kuće. Da, zvuči kao floskula koja se čuje u životu sto puta i sve sam to znala i ja racionalno, ali sad to prvi put emocionalno doživljavam i shvaćam na vlastitoj koži. I dođem na tu njivu, rahlim i motikam i razmišljam „Pa, jebote, pa di je više taj kraj isuse!!!“ i počnem spominjati u muci i majku i širu rodbinu i svece i sve po spisku i očajavam i ponekad se od muke rasplačem. Ali sam došla do zaključka – ako ja ne mogu na svojim rukama iznijeti jednu njivu i stvoriti prirodnu hranu na prirodan način onda sam toliko sjebana na civilizacijskoj razini da i ne zaslužujem više od smeća koje se servira pod „povrće“ uzgojeno bez da je namirisalo zemlje, kao i sve te prerađevine, bijela brašna, šećere, aditive, pesticide, instant junk-fud i ostale toksične gluposti kojima nas ova civilizacija hrani. Jer ta njiva je metafora za život. Jer u sve što valja treba uložiti vrijeme i energiju i ne ide preko noći.

Često to zaboravim.  Jučer je bio oblačan dan, onako kao na uvodnoj špici iz Tvin Piksa dok svira ona muzikica, ja u toj Mikrici prevažam bebe na njivu na presađivanje, u prljavo-zemljanim hlačama, znojna, u gumenim čizmama, onako pravi agro-šik s vrtlarskom manikurom, podosta obeshrabrena i očajna upravo jer proživljavam sve ovo o čemu pišem s mnoštvom tih egzistencijalnih pitanja koje me more. I da bi dan bio još ljepši, zaustavi me murja i još mi i nabiju kaznu zbog prebrze vožnje i izbiju kunice iz džepa. I ja čekam dok on to sve ispiše i odere me po novčaniku,  i to traje, a kraj mene se zaustavlja žena na benziskoj, izlazi iz službenog kola-kola auta, skockana u klasičnom smislu riječi, fen frizura je postojana, nokti, parfem, sve onako po školski. Gledam nju, gledam sebe i mislim „jebote, jesam li ja jebeno normalna?“,  al’ stvarno sam si to pitanje postavila cijelim svojim bićem – pucam li ja onako onako pravo i što ja to zapravo radim?

Moja nissanka Mikrica iz devedest’osme je najveći poljoprivredni autić ikad!

I kad se pitam da li mogu uopće ja to, sjetim se moje Bake Ružice iz Bribira koja je sa svojih devedeset godina bila nevjerojatna. Bila joj je potrebna pomoć da bi došla do vrta jer je bila sitna i mršava, a vjetar je puhao snažno i doslovno bi ju otpuhao, ali kad bi se instalirala svojim mršavim ali snažnim i žilavim nogicama u vrt, radila je cjelodnevno kao na baterije, pitanje je da li bih ju i danas mogla stići. Znala bih ju pitati u najvećem strahu da li će mi išta niknuti jer sam evo posadila i gledam to zasijano sjeme 24 sata dnevno je’l niče, u frci jer ako ne nikne to nije neuspjeh jedne sijetve već moj neuspjeh, mene kao vrtlarice i čovjeka, znači frka totalna u glavi jer je to pitanje kontrole i prepuštanja. A ona bi mi rekla, al’ totalno skulirana – pa ako si posijala , nešto mora niknuti, čekaj i vidjeti ćeš. Drugim riječima, treba ostati u situaciji i nastaviti krčiti novi put unatoč agoniji, strahu i panici. I to je ta metafora njive kao života. I odnosi se na bilo koji novi posao ili odluku, na to “usuđivanje”; na tu želju koja nam stoji kraj glave dok želimo to nešto al’ se istovremeno pitamo u frci da li mi to možemo isfurati. Možemo, ali nema instanta bejbe. I kad pomislim da ne mogu, sjetim se svih tih baki Ružica koje rade, da, upravo u tom položaju, satima i imaju sto godina i mogu i žive su i zdravije nego cijela naša generacija zajedno.

Viva la revolución, ona unutarnja kojom probijamo vlastite granice i zidove.

 

Pozdravi zemljani i živili!

SjebAnka (nisam, samo ponekad, ali se dobro nastavlja u nizu mojih “Anki”)