25. Sep

Gdje je zapelo?

Jučer sam u Novom listu pročitala intervju s vlasnikom boutique hotela iz Novalje, Borisom Šuljićem i baš mi je drago da čovjek radi dobar posao. Između ostalog, Šuljić ističe jedan problem, a to je da smo jako daleko od iskorištavanja domaće proizvodnje hrane i kaže kako se nažalost, hrvatska gastro-scena kompletno oslanja na „konfekcijsku supermarketsku ponudu povrća i voća“. Dobro čovjek kaže i to se ne odnosi samo na restorane već na sav naš domaći živalj. Nalazimo se u totalno sumanutom trenutku budući da živimo na fantastičnom komadu Zemlje gdje imamo sve uvjete za cjelogodišnju proizvodnju vlastite hrane i mogli bismo kvalitetno hraniti sami sebe, a realnost zapravo ne može biti dalja – vrtovi i zemljišta zjape prazni, a kolektivno se hranimo uvezenim poluproizvodima upitne kvalitete. Kad govorimo o hrani – gdje je zapelo? Civilizacijski nikad nismo bili u momentu većeg obilja i tehnološkog postignuća, hrane nikad nije bilo više, a opet, toliko je loše hrane i toliko problema povezanih s hranom.

Pomići. Kraljevi svakog vrta.

Kad promatramo širi kontekst problema u domeni hrane, otuđenje ili alijenacija od procesa proizvodnje hrane (kako se taj fenomen naziva u teoriji) čini mi se kao najveći problem. Naime, do nekoliko generacija unazad, ljudi su naprosto znali što jedu. Nonići su imali vrtove, s viškovima su se spuštali na placu gdje se prodavala realno „domaća“ i „sezonska“ hrana. Po meso se išlo kod lokalnog mesara Đuke, od susjede Mande koja ima koke uzimala su se prava jaja od kokoši koje su hopsale dvorištem i koje su se hranile pravom hranom. Daleko od romantiziranja prošlosti i teških uvjeta života, činjenica je da su starije generacije nekad bile kompletno upoznate s procesom proizvodnje hrane „od uzgoja do pijata“  jer je cilj bio imati što više „svoga“, a ono što nisu imali su kupovali od onoga tko je imao. Tada se naprosto zaista živjelo održivo, jelo se lokalno i sezonski i pravo „domaće“ jer se drugačije nije moglo niti znalo.

Zahvaljujući eri hladnjača i supermarketa, mi smo danas kao konzumenti, u potpunosti otuđeni od procesa proizvodnje hrane i ono što dobijemo je gotov, zapakiran proizvod na polici supermarketa. Hrana se percipira isključivo u njenom posljednjem stadiju kad je zapakirana u gotov paketić i tu leži najveći problem jer ekipa koja nam pakira hranu možda ipak za cilj nema vitalnost, zdravlje i dugovječnost svakog pojedinca već što dužu nepokvarljivost tog paketića koji stoji na polici. Dugo stajanje na polici pak iziskuje preradu tog proizvoda prilikom koje se iskrcavaju korisne i nutritivno vrijedne stvari, a ukrcavaju se i ne tako poželjne supstance. Konvencionalna industrija ne sekira se oko kvalitete zemlje u kojoj raste hrana ili oko kvalitete samog mesa ili povrća već je nit vodilja profit, makar pod cijenu loše poljoprivrede i obrade koja stvara nekvalitetnu hranu. Odvojenost od tog procesa za posljedicu ima to da djeca misle kako su krave ljubičaste boje, a kontakt sa zemljom je rijedak i egzotičan poput sponzoruše koja sjeda u golfa jedinicu.

Koliko sam ja sama izolirana od tog procesa proizvodnje hrane, skužila sam kad sam krenula s vrtom. Pojma nisam imala kad se što sije i sadi, pojma. Tek sam onda krenula s učenjem o tome što se kad sije i sadi i posljedično, koja se hrana jede obzirom na sezonu i kako se priprema.

Ta problematika nepoznavanja procesa prilikom kojeg se proizvodi hrana lijepo se nadovezuje na činjenicu da je lanac opskrbe hranom danas globalno golem i otisak CO2 koji se pritom proizvodi, kao i količina smeća, je enorman. U eri hladnjača i golemih supermarketa kompletno smo izgubili pojam o lokalnom uzgoju i udaljeni smo samo jedan „klik“ od svega što nam padne na pamet ako imamo dovoljno kunelića na kartici da to i platimo. A izgubili smo i pojam o prehrani koja uzima u obzir sezonu jer nam je najnormalnije nam jesti pomidore u siječnju. Zapravo kao da smo čitavo vrijeme zaleđeni u jednom trenutku. Lanac od uzgoja i proizvodnje pa do finalnog konzumenta je jako dug i unutar te duljine je masa etičkih dilema i problema, o tome u sljedećem tekstu.

Bebe tikvice u stakliću.

Još jedan fenomen u domeni hrane koji se jako prisutan i koji snažno kroji cijelu priču tiče se trendova. Bombardirani smo terorom „zdrave hrane“ i „superhrane“. Na svakom koraku sve vrišti od preporuka što je zdravo, a što nije, što treba, a što ne treba jesti, pa detoksi, nove dijete, klistiri, čišćenja, „rezultati nakon 2 tjedna“ … Kad razmišljam o tome, uvijek se sjetim „korova“ odnosno samoniklih biljaka kojima obiluju livade i vrtovi i koji su prava riznica minerala – toliko su bogati mineralima da su im jedini pandan morske alge. Ali tušt, maslačak, kopriva, cikorija ili divlja mrkva koje možemo naći u susjedstvu ili nedajbože, sami nabrati, djeluju neusporedivo manje egzotično od „superhrane“ koja dolazi s druge strane svijeta, fensi je zapakirana i uvjerljivo obećava. Eto zanimljive poduzetničke ideje: zapakirajmo naprimjer naš tušt ili maslačak u lijepi celofan i označimo ga kao „superfood“ i pošaljemo na drugi kraj svijeta i masno ga naplatimo – money in the bank! 😉 Jer upravo na takav način stvari funkcioniraju. Apropos samoniklog bilja, da parafraziram prijatelja Povrća, L.H. (40) koji kaže kako je tužan ovaj svijet u kojem ljudi prepoznaju svaki brend u šumi proizvoda, a ne znamo razliku između različka i maslačka; ne znamo kako se zove niti jedan cvijetak na livadi ali znamo sve tindere, netflixe, orbite, levisice, najkice, raybanke, bananke… nastavi niz, nema kraja. Vrijeme je možda za neko novo znanje. Zaista korisno.

Pčelica na boraču. To mora da je ljubav <3

Trendovi se konstantno mijenjaju, ta promjena je, na kraju krajeva i upisana u samo značenje riječi „trend“ i oni su tu da donose novac industriji. Posljedica toga je posvemašnja zbunjenost ljudi – kome vjerovati i što jesti? To pitanje kome vjerovati i na temelju čega odabrati nekome vjerovati je filozofsko pitanje iz domene epistemologije ili spoznajne teorije (grč. „episteme“= znanje), fantastične grane filozofije koja se bavi znanjem i formiranjem znanja. Upravo to pitanje mene zanima u domeni prehrane i bavim se njime u svojoj disertaciji (na polovici 2. poglavlja sam 🙂 ). Na temelju čega, nekoga odabireš, kako bi se u teoriji reklo, kao „epistemičkog“ autoriteta, odnosno, daješ mu kredibilitet? Da li na temelju 100 hiljada pogleda na Jutjubu ili zbog nečeg drugog i ako da, zbog čega?

Trendovi su tu da donesu profit industriji i nove „istine“ se svakodnevno u tu svrhu i proizvode. Svima je poznata priča s osudom svinjske masti koja je naletjela na nož zbog masnoće i kolesterola da bi se desetljećima kasnije pokazalo da su itekako nonice koje smo optuživali da su zadrte i da nemaju pojma, ipak bile u pravu. Unazad unazad nekoliko godina, na sreću nona, svjedočimo renesansi životinjske masti kao kvalitetnom izvoru masti. Ista je stvar s glutenom – odličan primjer trenda koji diže miljardune. Naravno da postoji dio  populacije s celijakijom koji se treba držati stroge, individualizirane prehrane koju izrađuje stručnjak, no za ljude koji nemaju specifične zdravstvene situacije, ne govori se o tome da je problem prvenstveno u katastrofalnoj i neraznovrsnoj prehrani koja se temelji na rafiniranim proizvodima i gotovoj hrani koja je napucana čime sve ne; ne govori se o ozbiljnim istraživanjima koji pokazuju da je velik problem u glifosatu – pesticidu kojim se žitarica tretira (zapravo, uopće se ne govori o štetnosti pesticida po ljudsko zdravlje i tlo); ne govori se o tome da postoje zdravstvene posljedice ako se gluten samo tako izbaci iz prehrane.  Ono što donosi zaradu je stvaranje histerije u paketu s polu-informacijom. U svakom se trenutku proizvode i proglašavaju bombastične „istine“ koje bi trebale biti uzete s dozom zdravog razuma. Trebao bi se sagledati širi kontekst i zapitati se što stoji iza određenog trenda.

Glava i pol.

Ono što daje vjetar u leđa trendovima danas je sintagma „istraživanje je pokazalo“ što naprosto stoji kao prazan označitelj i ne znači ništa baš zato što je isprostituirano do kraja. Pod „istraživanje je pokazalo“ guraju se svakakve poluinformacije bez ikakve veze s ozbiljnim istraživanjem i referencom, a sama se sintagma „istraživanje je pokazalo“  gura u svaki članak, tekst, preporuku da bi tekst dobio dozu znanstvenosti i autoriteta jer kad u 24ure pročitaš „istraživanje je pokazalo da dve žlice katrana dnevno čini čuda vašoj probavi“ – odahneš i odeš do željezare jer, eto istine koja će me napokon odvesti na WC. To ima težinu kao kad na placi pitaš nonicu „Je l’ domaće“, ona kaže „Je“, i ti kupiš jer u glavi te vodi romantizirana ideja nonice s Grobnika koja ima svoj vrt, a ne nonice koja je prije svega trgovkinja i koja želi zaraditi, što je sasvim u redu. (Nemam problem da trgovac zaradi, dapače ali ja kao konzument bih samo željela znati što kupujem, odnosno voljela bih dobiti istinitu informaciju na temelju koje mogu odabrati. – Dobar dan, ovdje su konvencionalno uzgojeni pomidori iz Španjolske, ovdje su ekološki iz Like, ovdje su biodinamički od Iličića, pa odaberite ovisno o uvjerenjima i mogućnostima – mislim da je to etički pristup trgovca i pravo svakog konzumenta, a ne da se sve trpa pod „domaće“ koje je „domaće“ kao i moja Nike tenisica. Naprosto, mislim da konzumenti imaju pravo na  istinitu informaciju na temelju koje mogu odabrati.)

Da se razumijemo, znanost je majka. Bez znanosti bismo živjeli do 25-e godine u nekom vlažnom jarku bez ijednog luksuza koji danas uzimamo zdravo za gotovo i onda bismo umrli od granuloma ili upale uha. Znanost ima razvijene metode koje se neprestano iznutra provjeravaju i upravo ta izloženost konstantnoj verifikaciji znanost čini najsnažnijom metodom dolaska do odgovara, istine i znanja. Ali isto tako, znanost je kompleksna i ponekad jest u sprezi s industrijom koja generira trendove i sama financira istraživanja koja su etički upitna. Isto tako, postoje kvalitetni stručnjaci i oni koji to i nisu, unatoč titulama.  Nadalje, stručnjaci nisu nepogrešivi ali su i dalje, kako bi moja mentorica, totalna legendica, SPS rekla, najbolji vodiči ka istini naprosto zbog utreniranosti i goleme količine informacija kojima raspolažu. Ponekim stručnjacima istina nije nit vodilja već profit i status, jasno, ima i toga. Što ne znači da je znanost generalno loša, da su svi lažljivi seronje i da je sve prljava zavjera jer je znanost, unatoč svim točkama prijepora i dalje najučinkovitiji način dolaženja do istine. Nadalje, znanost nije jednoznačna i stručnjaci ponekad imaju o istoj stvari suprotstavljena mišljenja i tu naprosto nema mogućnosti za konsenzus – pitanje je kako će laik izabrati kome vjerovati. Uzmite na primjer GMO problematiku. Tu je znanost podijeljena u dva kompletno suprotna tabora – jedni su  za GMO, drugi protiv, nema između „samo bi malo GMO-a“. Da gledaš dva stručnjaka na teveu koji o istoj problematici imaju dijametralno suprotstavljena stava, naprimjer panel na temu „jesti žitarice – da ili ne“, vjerovat ćeš onom stručnjaku tko ti se čini da ima uvjerljive argumente, da je vjerodostojniji, tebi simpatičniji i čiji su stavovi bliži tvojima. Naprosto, nekome moramo odabrati vjerovati – pitanje je kome i koji su kriteriji.

Obožavam uzgajati salatu.

Danas se i sam smisao hrane promijenio. Hrana je nekad predstavljala nužnost ali u smislu da si morao jesti da bi živio. Kuhalo se, pojelo se usput i živjelo dalje. Moja baba nije razmišljala o glutenu i „makronutrijentima“ već je samo živjela. Kuhala je fantastično, imala je od povrća sve što je mogla uzgojiti sama, dok je živjela na Velebitu uvijek je imala jednu svinjicu i jednu kravu (zvala se Milova 🙂 ), živjela je strašno zdravo-razumski što je i bila karakteristika te čitave generacije. S prijezirom i finom tvrdoglavošću osuđivala je naša uvjeravanja o štetnosti svinjske masti i kad je umrla, iza nje je ostala jedna staklenka u frižideru. Po uzbrdici je sama na svojim rukama jarila vreće pijeska od 50 kila kad su gradili kuću, umrla je s 90, živjela je kvalitetno i zdravo i potpisujem njen zdravstveni karton odmah. Danas, u konzumerističkom svijetu, hrana je postala smisao po sebi. Živimo da bismo jeli. Jedemo i kad nismo gladni čisto da bismo uživali u tim napucanim okusima koji se hedonistički rastapaju po pupoljcima koji plešu „hepi dens“. Hrana je postala zabava i glavno sredstvo opuštanja u hektičnom, brzom tempu izolirne današnjice, naprosto takvo je danas vrijeme.

Udaljeni smo stotinama godina od procesa proizvodnje hrane, krave se vide samo u reklamama za Milku, a vlastita proizvodnja hrane kod nas je nažalost još uvijek misaona imenica. Međutim, nije sve tako crno iako je činjenica da je situacija s hranom na globalnoj razini dosta kritična. Ali opet – mora se doseći jedna razina kritičnosti da bi ljudi počeli djelovati. Možda je vrijeme upravo sada.  Svatko treba krenuti od sebe i svojih navika, koliko god izlizano zvučalo. Ne treba pristajati na bilo što, treba se educirati na provjerenijim izvorima i koristiti zdravi razum jer ga imamo. Treba zahtijevati informaciju jer industrija itekako djeluje na zahtjeve konzumenata jer na kraju krajeva, od njih živi. Treba živjeti održivo i paziti na te detalje koji su itekako važni – kompostirati, čak i u stanu, kuhinjski otpad. Nositi svoje platnene vrećice po špežu, odvajati otpad, generalno smanjiti količinu otpada i reducirati konzumerističke navike. Sve su to već floskule koje nam svima izlaze na uši ali kad bi se ljudi toga stvarno pridržavali, nastale bi promjene. Bilo bi super probuditi se u svijetu gdje ljudi npr. s trajekta ili iz auta ne bacaju celofan s cigareta – eto, mala ali značajna stvar pa pomnožena s kojom miljardicom, koliko stanovnika Zemlja nosi, i eto promjene. A kako živimo na tako krasnom komadu Zemlje gdje imamo zemlje i vode u izobilju, a i klima je odlična, sad je vrijeme da taj proces proizvodnje hrane uzmemo u svoje ruke i da zaista počnemo jesti domaće – lokalno i sezonski uzgojeno jer već predugo vremena te naše primorske lehe zjape prazne i krajnje je vrijeme da se nešto dobro zasadi u njih. Na kraju krajeva, globalno je skup lokalnoga i svaki pojedinac čini razliku!

Živjeli,

SeljAnka