11. Feb

Hrana i emocije

Koja je razlika u prežderavanju, pušenju, cuganju, kockanju, nadgledavanju sapunica i realiti-šoova ili pušenju trave? Nikakva. Sva ta činjenja pomažu da odemo. Da izađemo na trenutak iz vlastitog života. Da se distanciramo od onoga što osjećamo, a što se, kad ogolimo sve, uglavnom može svesti na ljutnju, tugu i strah. Neke su stvari društveno prihvatljive poput pušenja i cuganja vikendom, neke nisu. Ali poanta je da svi imamo neku distrakciju u koju odemo da na tren pobjegnemo od stvarnosti koja nas stišće. Pušenje cigara. Dok sam pušila, puš-pauza mi je bila više od cigarete – to je bila pauza od života; trenutak na kojem bi izašla iz svog života, malo gledala u njega, razmišljala o njemu, analizirala ga, ponekad donijela koju odluku, i sa završetkom te čik-pauze bi se vratila u njega i živjela do iduće čik-pauze kad opet na tren izašla iz tog mog života i malo prostudirala o njemu, odmorila od njega na moment i često za vrijeme pušenja razmišljala o odlukama, onim životnim tipa „trebala bih prestati pušiti“; takvih odluka koje su mi definitivno bile jako teške, ne za donijeti, već za provesti.  To je ta ritualizacija života kroz male dnevne rituale poput kave ili cigara u kojima uzimamo pauzu od života. Zapravo kad razmislim, u mom pušačkom stažu, puno sam dulje pokušavala prestati pušiti nego što sam uživala u pušenju. Prestala pušiti jesam odavno, no to mi je bila jedna od najtežih stvari. Jer svaka takva odluka iziskuje patnju – moramo patiti dok pušimo, mrziti se dok palimo cigaretu iako smo jučer odlučiti da ćemo prestati, i tako sve dok razina nezadovoljstva bude toliko nesnošljiva da smo spremni za ozbiljno preispitati prioritete i razbiti stare navike i obrasce. Tako je sa svakom distrakcijom, ne samo s pušenjem.

Stari je Descartes, čuveni francuski filozof iz 17. stoljeća rekao jednu kultnu rečenicu koja i te kako još uvijek oblikuje način na koji poimamo čovjeka, pa posljedično, tako i odnos s hranom. Descartes je rekao „Mislim, dakle jesam“ i time je napravio razliku između tijela koje imamo, a koje ne misli i našeg razuma, ratia koje nas definira kao misaono biće. I mi smo to; uglavnom se o ljudima govori na taj način: ljudi imaju tijelo koje im služi, no odlikuju se prije svega razumom, racionalnošću, objektivnošću koje nam omogućuje najvišu razinu spoznaje. Znači, ljudi smo, razmišljamo i zbog toga stvaramo jezik i kulturu u kojoj živimo. Emocija u toj jednadžbi nema. Kakav je stav kulture prema emocijama: „dečki ne plaču“, kad plačeš „baš si curica“… naša zapadnjačka civilizacija cenzurira ispoljavanje emocija; maloj djeci se zabranjuje plakanje; „ne cmizdri“, „ne plači“, „smiri se“, „ne galami“… Kad odrastemo, nastavljamo cenzurirati emocije jer smo tako naučili, sramota je rasplakati se u javnosti, a ispoljavanje ljutnje je katastrofa zbog toga „što će susjedi reć’!“. Jest, imamo tijelo, imamo razum i mogućnost razmišljanja, no imamo i emocije, a mislim da su upravo emocije te koje nas prije svega definiraju, a ne razum. Jer kad emocija poludi, nema tog razuma koji joj može stat na kraj. Pogledaj smo ljude u prometu, ljudi su spremni podemoniti do kraja, priklati se nožem, urlikati dok mu pjena ne krene na usta i žile na vratu ne rasprsnu zbog toga što je lik u autu ispred krenuo tri mikro-nano-mili sekunde nakon što se upalilo narančasto.

A hrana i odnos prema hrani je definitivno stvar emocija. Hrana je čista emocija. Znamo što bi trebali jesti, kako bi trebali jesti, što učiniti da naše tijelo bude zdravo, funkcionalno, bez boli uzrokovanom lošom hranom i lošim navikama, no ipak to ne radimo, ne možemo; nešto je jače od nas! Ma znam da je taj hamburger džank od kojeg će mi biti muka, ali zašto mi vrag ne da mira dok ne pobrstim do zadnje kapi majoneze koja mi curi po bradi dok halapljivo utrpavam u sebe kao da je sudnji dan? Zato jer smo robovi emocija i u takvim trenucima tu nema razuma ni racionalnosti.

Prestala sam raditi na faksu, u poznatom ambijentu u kojem sam provela deset godina, kupila sam njivu, počela sam se baviti isključivo hranom – uzgojem, prodajom, održavanjem edukacija, čitanjem, proučavanjem i pisanjem o hrani što mi je tema doktorske disertacije. I osjećam ogroman strah jer sam izašla iz „sigurne zone“ (koja nije sigurna, ali o-tom-potom) u zonu koju tek kreiram. Osjećam strah, onaj iskonski strah za preživljavanjem; i nema tog razuma koji govori da je sve okej, a koji može nadvladati taj strah. Osjećam strah, frku, paniku. I imam nevjerojatne napadaje za slatkim, za džankom i kaučom gdje bi se zbuskala, gdje mi je sigurno, toplo, fino i gdje ne moram osjećati taj strah; Nutella na žlicu, dekica i epizoda „Poirota“. U takvim trenucima mi je jasno u kojoj mjeri je hrana bijeg, distrakcija, hranjenje malog djeteta u nama koje treba sigurnost i utjehu. Hrana je trenutni bijeg od stvarnih emocija koje čuče ispod fasada koje nosimo i koje se trudimo održavati izbalasniranima, lagano sediranima, svakodnevno da ne puknemo, ne izgubimo kontrolu. Hrana je društveno prihvatljiv način sediranja. Naždrokamo se i na moment stvorimo ugodu koju ubrzo prate samokažnjavanje, sram, prijezir, osjećaj „najveća sam jadnica ikad“, „kako sam mogla biti tako jadna i slaba“…. Do te mjere do kad se ne možete pogledati u ogledalo, a da ne vidite smo nužne popravke na vlastitom tijelu; samo prijezir i gađenje. Hrana je bojište na kojem se svakodnevno borimo protiv đavla koji želi žderat isključivo džank; hrana je zona utočišta u kojem na moment osjećamo sigurnost koju inače ne osjećamo. (U ovom kontekstu kad govorim o džanku, govorim o emotivnom zatrpavanju džankom, dakle rafiniranim i nekvalitetnim proizvodima poput pekarluka, slatkiša, čokoladnih perverzija, hamburgera i pripadnika iste porodice.. znate što mislim. Ali, kad džank ne jede vas i ako si zdravstveno možete dopustiti, zašto ne da si čovjek s vremena na vrijeme dozvoli neki gušt; ako ga još bolje može sam pripremiti  sa zdravijim sastojcima, to bolje).

Nutela na žlicu

Ekstremno drugačije, ali zapravo isto – hrana je i mjesto kontrole u kojem sumanuto brojimo kalorije i nekako kao da kontrolirajući unos kalorija imamo privid kontrole u vlastitom životu. Zapravo kontrola nad hranom se čini kao kontrola nad životom jer pustiti kontrolu bi značilo suočiti se sa strahom da ćemo se, u slučaju puštanja te kontrole, raspasti. Svojevrsna luđačka kontrola života kroz opsesivno računanje kalorijskog ili glikemijskog indeksa; dakle ne nužno jedenje i prejedavanje već drugi ekstrem – sumanuto trčanje, treniranje, vježbanje, dijete, restrikcije i discipliniranja. Ta samodisciplina i dril s jednim jedinim pitanjem „jesam li pojela previše?“ samo je drugi ekstrem sumanutog prežderavanja. Postoji i ona pozicija između: prežderavanje i luđačko trošenje te pojedene energije. I žene i muškarci su u zeznutoj poziciji; žene nešto više jer je snažan medijski pritisak na ženu kroz tu mitsku ideju savršene žene i tjelesnog ideala koji inficira, manje ili više svjesno, svaku ženu na ovaj ili onaj način jer koliko god da smo inteligentne i samosvjesne, baždarene smo u kulturi koja itekako ima jasnu normu o tome kakvo je žensko tijelo poželjno i lijepo, a kakvo je nepoželjno. Naravno da je norma nedostižna jer upravo bjesomučno traganje za tim idealom i „još  samo te dvije kile pa ću biti aman-taman“ omogućuju cijele industrije dijeta, proizvoda za mršavljenje, estetske kirurgije, kulta „zdrave hrane“ koji pak proizvodi miljardun trendova godišnje sa popratnim kuharicama i sl. Jer te dvije kile nikad ne dođu. Ako i dođu, nakon njih su problem debeli gležnjevi koji nisu proporcionalni s koljenima. Ili nadlaktice koje vise. Ili bore koje su se počele pojavljivati. Ili proklete ljubavne drškice s bokova koje iskoče nakon što samo pogledam Snickers koji stoji kraj kase. I tako u nedogled. No, i kod muškaraca se mijenja ideal tjelesnosti i njih također sve više stišću ideali tijela koje treba ganjati. Muškar’čna s metrom sala prilijepljenim iznad kaiša i pivčinom u ruci sve je manje prihvaćena figura među muškarcima koji su također s vremenom postali velika meta industrije i čija tijela se također počinju mjeriti i prekrajati.

Hrana je bojište. Nešto što je biološki, prirodno jer moramo jesti, postala je glavna opsesija i društveno-prihvatljivo anesteziranje na kojem različite industrije zarađuju masne pare. Hrana je emocija; mi na nju gledamo kroz prizmu emocije i ako nam je ona distraktor, a danas velikom broju ljudi jest, jako teško, tek nakon puno uspona i padova koje ne priznajemo na glas, već samo sebi u tišini, možemo stvoriti zdrav odnos prema hrani. A meni se čini da je to puštanjem emocija van. Kad bi imala napade džank-fuda, znala sam ići raditi vježbe disanja ili pisati o tome kako se osjećam, vrlo brzo bi mi pažnja otišla s jafa-keksa na emociju koju osjećam, a to je ili ljutnja, ili strah ili suze. I opet sam to radila neki dan. Zapravo, odnos koji imamo s hranom nema veze s hranom koliko s emocijama koje su u nama. I nema tu kratice, „u samo tri koraka“, „s ovom fenomenalnom dijetom“… Hrana je samo jedan od mogućih distraktora kojim se udaljavamo od teških emocija koje čuče u svakom od nas, a koje nam je jako teško osjećati i radije ne bismo. Da parafraziram dobar citat koji sam danas pročitala na fejsu; jedan je čovjek izjavio kako je hrana starijim muškarcima ono što je seks mlađima. I mislim da je dio rečenice o hrani primjenjiv na većinu populacije, neovisno o spolu/rodu. Svi u bazi imamo iste strahove, samo su nam distraktori različiti, ali zapravo, sve se svede na isto.