24. Jun

Hrana kao klasno pitanje

Povrće na njivi raste, a našli smo još jedan komad zemlje za obrađivanje – širimo se, la la la! 🙂 I napokon je zagrijalo sunce! S guštom se znojim k’o prasica na njivi, napokon! Ha, i nije dugo trebalo, a već počinje „Ajme meni, majko mila, koje nepodnošljive vrućine, mili bože ‘ko će to izdurat, ma nije ovako nikad grijalo!“, a još do jučer je bilo „Booože, koje kiše, majko mila Isusova bezgriješna, pa kad će više to ljeto, ovo nije normalno, ove kiše nisu normalne…“. Nikad dobro. Učim svaki dan more novih stvari na njivi i to me beskrajno veseli. Također sam u jednoj nezahvalnoj fazi formiranja cijena svog povrća pa razmišljam evo, o kunicama, radu, Marxu, hrani i klasi. Danas se više ne govori o „klasi“, ne ne. Često se taj pojam veže uz „radničku klasu“, pa uz socijalizam i Titu, pa onda ode sve u to čiji je dida bio ustaša, a čiji partizan, pa di’s ti bio ’91. I onda se zna da je sve otišlo u tri lepe.

Klasa je određena društvena skupina smještena unutar određene hijerarhije. Može se o klasi teoretizirati s bezbroj stajališta, možemo govoriti o radničkoj klasi, aristokratima, svećeničkoj klasi, buržujima, bijelim ovratnicima, srednjoj klasi, kastama, prekarijatu, tajkunima. Jedna od poznatijih priča o klasi je ona marksistička koja govori o dvjema klasama – kapitalistima koji imaju vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju (na primjer, vlasnici su tvornica) i eksploatiranoj radničkoj klasi nema ništa osim svog rada i izrabljivana je od zlih kapitalista, no ima klasnu svijest – svijest o vlastitoj poziciji i izvest će revolucionarni prevrat, svrgnuti će te zle kapitaliste, uspostaviti socijalizam koji je samo etapa prema komunizmu, odnosno kraju povijesti gdje će društvo biti besklasno. Nemojmo sad ulaziti u partizane, Blajburg i Jasenovac, Tita i Goli otok, zašto je ova marksistička ideja utopijska i da li je, ostanimo tu gdje jesmo. Dakle, čim govorimo o ljestvici, hijerarhiji, onima koji su „iznad“, odnosno „ispod“, govorimo o nasađivanju nekome na glavu. Danas se više ne govori o klasi. Osim što je to prljava riječ danas obzirom na politiku i povijest, pitanje je može li se uopće govoriti o klasi – primjerice možemo li govoriti o radničkoj klasi kad više nema subjekta koji bi nosio taj identitet? Naime, nekad su se ljudi jasno i glasno nosili identitet radništva, „3. Maj“, „Viktor Lenac“.. Ljudi su se jasno i glasni deklarirali kao „radnici“! 1. Maj je nekad bio praznik rada. Danas su „radnici“ postali „zaposlenici“, klasa je umrla s osamdesetima i začas smo se probudili s ajfonovima, kaosu, lošoj muzici i Đastinu Biberu i hipsterima za koje ni danas ne znam što označavaju.

Klase postoje s koje god perspektive gledali i kako god to nazvali jer postoje grupe ljudi koje imaju više, odnosno manje para u društvu koje je visoko hijerarhizirano i definirano upravo parama. Ne bi bio bed da svatko radi i zarađuje za sebe, bed je kad su ljudi šupci i žive na tuđim grbačama i radu. Postoje neki koji imaju. Postoje neki koji nemaju. Postoje neki koji rade za sebe. Postoje neki koji rade za druge i zadovoljni su. Postoje neki kojima se uzima da bi neki drugi imali. Postoji novac. Koji sam po sebi nije ništa loše, neutralna mjera za jedinicu nečega. Ali kad počnemo govoriti o eksploataciji, krađi tuđeg rada koji je preračunat u te kunice, o radu koji je debelo podcijenjen; kad govorimo da čovjek koji radi određen posao dobiva manje kunica od zasluženog  jer iznad njega postoji sisač njegovih kunica koji živi isključivo od rada tog koji je hijerarhijski ispod njega i dirinči (“dirinčiti” – krvavo zaraditi svoj dinar, inače upotreba riječi “dirinči” je veliki omaž gospodinu Anino povrće koji me zarazio ovom riječi i koji sa mnom dirinči kroz život  – to je ljubav i to je potpora bejbe! 🙂 ) za njega da bi ovaj ljetovao u Dubrovniku i na svim fensi mjestima gdje odlaze fensi ljudi (i oni koji misle da su fensi, a zapravo nisu), onda dobar stari Marx i ima smisla (u nekim segmentima). Najveća potvrda za to su radnici i radnice u trgovačkim centrima koje su itekako eksploatirane jer dirinče k’o na baterije za mizeriju dok veći dio kolača ide gospodinu direktoru. Dakle, pričamo o radu, energiji koju ulažemo u određen rad i o tome koliko je tko plaćen za taj rad, je li eksploatiran ili ne, odnosno tko se bogati tim radom, kome se vraća uložen rad pretvoren u kunice i u kolikoj mjeri. Sad, zašto je to tako i zašto se to ne mijenja je tema za drugi tekst.

Određujem cijene svom povrću. Uopće nije lako. Surfam po placi, gledam njihove cijene, surfam po trgovačkom centru, po dućanima, onim malo jeftinijim, onim malo skupljim. Od kad uzgajam svoje povrće, gledam na to drugačije. Pa zasiješ to sjeme, pa ga maziš, špricaš, pa presadiš pa opet maziš, pa preseliš u vrt u kojem si leđa ostavio da toj biljčici krevetić bude što hranjiviji i zdraviji, fino prorahljen i sašto manje travice. Pa je maziš dok  ne dođe vrijeme da je poklopamo. Ima tu itekako posla. I onda odem u Fonzum i vidim da je glavica salate 3 kune! Na stranu to što je Černobil u doba katastrofe proizvodio valjda zdravije povrće nego što se može naći U Fonzumu i trgovačkim centrima koji izvana dovlače radioaktivno povrće uzgojeno na veliko, za mase, špricano miljardun puta, naravno. Rradioaktivnost obogaćena aditivima, pesticidima i ostalim. Nije realno da ta glavica salate košta 3 kune. Posij, presadi, zalij, poberi, prevezi, zakupi skladište, odnesi na policu, plati ženu koja kuca na traci. Sve to skupa za 3 kune – ma o kakvoj količini bila riječ, neralno je. Kad se priča o našim hrvatskim eko/bio/organskim dućanima, često se čuje kako je hrana skupa.  Plus, ta je hrana uvezena. Kad se odbiju troškovi transporta i skladištenja, dođe čovjek na neku cijenu koja zapravo i nije toliko nenormalna. Nenormalno je da je glavica salate 3 kune u Fonzumu. Jednako kao što je nerealno da majica u Bari košta 80 kuna. Netko je taj pamuk nabrao, proizveo tkaninu, sašio, dofurao u duć, platio skladište i ženu koja to prodaje – to sve skupa ne može stati u 80 kuna, a da netko nije zakinut. Ne može. Može se nama to sviđati jer je jeftino pa za sto kuna imamo majicu i kavu na Korzu u subotu ujutro ali to nije relna cijena jer je netko ispušio dobrano u tom procesu, a mislim da nije vlasnik ni Fonzuma i Bare.

Vraćam se na hranu. Stalno se čuje kako je hrana skupa, ona „eko/bio“ još i više. Stvarno je. Ako odeš po eko-špežu, na kraju izleta niš ti neće kuckati u novčaniku, zapravo rijetki su ti koji si mogu priuštiti „eko-špeže“. Ali znate šta – nije hrana skupa već su ljudi debelo potplaćeni! Sva hrana bi trebala biti sama po sebi zdrava i ljudi koji je proizvode bi trebali biti adekvatno plaćeni za to, a ljudi koji je kupuju bi trebali imati dovoljno para za nju. I ne bi trebala postojati „zdrava“ hrana, „eko /bio/organska “ hrana jer što je ona hrana koja to nije? Trebala bi postojati samo „hrana“. Zašto je hrana klasno pitanje? Jer u ovom izvrnutom sustavu gdje je eksploatacija rada na vrhuncu, ljudi rade, debelo su pokradeni za svoj rad i nemaju para. I onda kažu da je hrana skupa jer nemaju para kupiti zdravu hranu koja je još skuplja od ove za mase. Ali zapravo cijena „zdrave“ hrane je realna cijena te hrane. Proces proizvodnje hrane je dug i on košta i treba se ulagati dosta energije u to, još kad je ta hrana uvezena, to dodatno košta.  A ne znam niti jednog seljaka koji je bogat ko recimo Fodorić. I zato kažem da je hrana klasno pitanje: ljudi su eksploatirani i krade im se njihov rad i za to dobiju kikiriki i nemaju para za ništa, pa tako ni za hranu koju moraju jesti. I onda oni koji imaju kunica si mogu priuštiti zdravo, eko, bio, prdac, palac, a, ti šljakeru, ne, ti jedi iz Fonzuma i poslije se liječi na Sušaku. Debeli, siromašni Ameri iz nižih, siromašnijih klasa su debeli jer jedu  iz Mekdonaldsarije koje su jeftine, a nutritivno su fekalija od hrane koja daje škrob i šlaufić dok tijelo iznutra zapravo ostaje gladno kvalitete dok si gospojice mogu priuštiti uvoznu vodu sa suzama bejbi -nosoroga koje im otapaju celulit i salatu od rige i lososa u emulziji od daška radosti s prstohvatom bezbrižnosti.  Dakle, debljina tj. gojaznost su itekako klasni problem, iako ne isključivo klasni.

“Fair trade“ je oznaka koja se često može vidjeti na određenim artiklima, možda se najviše kuži na čokoladama budući da kakaovac uglavnom beru djeca za 7 lipa tjedno. Problematično na više razina – neokolonijalizam unutar kojeg govorimo o eksploataciji dječjeg rada.  E, pa “fair trade“ označava da je svaka karika u proizvodnji pošteno plaćena za svoj rad – od osobe koja je brala pa, trebalo bi biti, do osobe koja prodaje. Jasno da su ti proizvodi skuplji od „običnih“ kod kojih je u najmanju ruku samo to dijete masno eksploatirano. Je li ta čoksa skupa? Skupa u odnosu na što? U odnosu na običnu čoksu je, ali zapravo ta „obična“ čoksa jer nerealno jeftina i u njenom slučaju netko je zakinut. Tako da ova skuplja nije „skuplja“, to je realna cijena te čokolade. To što su ljudi bez para kronično jer su potplaćeni za svoj rad, to je drugi par rukava. Dakle, tvrdim, zdrava hrana nije skupa već su ljudi debelo potplaćeni i dekintirani.

Jednom sam pročitala da ako imaš vrt u kojem uzgajaš svoju hranu, zapravo imaš malu tvornicu u kojoj štampaš novac. Živa istina.

Budite dobro i nek vam kunice uvijek zveckaju u džepovima!

Živili!

Samo Ana