15. Oct

Jel’ domaće?

Neki dan kupujem u trgovini povrće i lik tlači trgovkinju svojim „znanjem“ o uzgoju povrća i uporno ispituje „Jel’ domaće, jel’ domaće, jel’ domaće?“. Apsolutno sam za komunikaciju i informiranje ali ovaj lik spada u onu kategoriju smorova koji ne pitaju da bi nešto saznali pa onda eventualno odlučili hoće li kupiti ili ne već u onu kategoriju moralnih-vertikala-koji-znaju-kako-se-živi i koji uopće ne slušaju čovjeka do sebe već isključivo uživaju u boji svog glasa i prosipanju vlastitih mudrosti koje svijet naprosto čeka da čuje. Žena mu ljubazno, strpljivo i stručno objašnjava kako je jedan dio iz „naše“, dakle, hrvatske proizvodnje, a jedan dio je iz uvoza jer je njima kao trgovini važan sam uzgoj hrane. To našeg junaka nije zadovoljilo. Realno, nije niti moglo jer se uopće nije potrudio saslušati ženu već je bio u misiji pametovanja ali to nema ni veze. Ono što je važno ovdje je to da je od svetog pojma „domaće“ važniji način na koji je hrana proizvedena –  je li hrana proizvedena bez upotrebe umjetnih gnojiva i pesticida. Pa onda ako imamo tako uzgojenu „našu“ hranu, super, ako ne, uveze se. Znači, primarno je riječ o kvaliteti i načinu uzgoja hrane, a sekundarno o geografiji i mjestu porijekla.

Isti dan pročitam u novinama kako je jedna žena, nazovimo ju Suzana, naprosto oduševljena nekim sajmom u Lici, pa tako i ponudom povrća. Tako zadovoljna Suzana za novine kaže „znam da je ono što sam kupila na sajmu domaće i zdravo“. Pa ja odmah u glavi pitam „Kako to znaš Suzana, kako?“, odnosno, zašto su Suzani „domaće“ i „zdravo“ sinonimi? Istovremeno mi je drago zbog uspjeha sajma i neka nam ožive sela, njive i lehe, nitko sretniji od mene ali imam problem s pojmom „domaće“. S osvještavanjem problematike koja okružuje proizvodnju i konzumaciju hrane, sve više se čuje „domaće“, „domaće“, a što to danas zapravo znači i što bi trebao garantirati? Puno pišem i često govorim o tome jer mislim da je to danas jako problematičan pojam.

Ne znam da li se Suzana sjeća kako je pred godinu, dvije, službena kontrola sanitarne inspekcije na jednoj zagrebačkoj placi, čini mi se da je bio Kvatrić u pitanju, pročešljala štandove i nasumice uzela poriluk od jednog „našeg“ hrvatskog, dakle, „domaćeg“ OPG-a i utvrdila rizičnu količinu pesticida čija je razina bila 135 puta veća od maksimalne dozvoljene što predstavlja „rizik za konzumaciju“, kako se napisalo u izvješću? Eto, „naše“, dakle „domaće“, a nekako sumnjam da bi od tog „domaćeg“ poriluka Suzana svom djetetu napravila kašicu.

Što kupujemo kad tražimo „domaće“? Kupujemo imaginarnu sliku prošlog vremena i nonica i seljaka koji marljivo obrađuju našu lijepu zemlju. Kupujemo ideju čistog sela i prošlog vremena obojenog nostalgijom kad je sve nekako bilo ljepše. Kad tražimo „domaće“ meso, ideja nam je da ta životinjica hopsa po livadi, spava u štalici, klopa travu i zelenjavu na obližnjim obroncima i kad dođe vrijeme, ode. Poštena razmjena između seljaka i životinje. Ali industrijska proizvodnja mesa nema veze s tom romantiziranom idejom. Nakon što se čovjek suoči s industrijskom proizvodnjom mesa koja je cijepljena od etičnog postupanja sa životinjama i dijametralno suprotna ovoj romantiziranoj ideji navedenoj gore, vegetarijanstvo bude česta opcija ili barem kupovina od nekog mesara kojem čovjek odabere vjerovati. Isto tako, ni konvencionalna poljoprivreda nema veze s našom romantiziranom idejom vrijedne nonice koja ima veliki lijepi vrt na Grobniku, u skladu s prirodom obrađuje tu zemlju i svoje fino povrće spušta na placu pa ga mi kupujemo. Svaka čast iznimkama jer ih uvijek ima ali uglavnom su to tempi passati. Konvencionalna, industrijska proizvodnja hrane na globalnoj razini temelji se na umjetnim gnojivima, raznim cidima koji neselektivno ubijaju sve, osiromašenju i zagađenju tla i vode te kompletnom nerazumijevanju i nepoštivanju prirode s kratkotrajnim ciljem profita, a dugotrajnom neodrživošću i devastacijom.

Mi idemo u nabavku namirnica s idejom „domaćeg“  – hrvatskog, seoskog, zdravog, nešpricanog povrća i sretnog mesa ili jaja koje je za života zadovoljno hopsalo i klopalo zelenjavu, a ne neke gotove smjese. Definitivno nemamo ideju da su te životinje živjele kratke i bolne živote i da je njihovo meso napucano tonom antibiotika, hormona, sedativa i popratnih supstanci. (Digresija: kad smo kod životinjica i njihove prehrane, ta se problematika veže uz soju. Hrvatska uvozi GMO soju koja se koristi u stočnoj prehrani pa posljedično GMO soja se ne unosi u organizam tofuom već mesom, mlijekom i jajima kao krajnjim proizvodima stoke koja je hranjena GMO sojom. Takvi proizvodi se masovno konzumiraju, a da to nije navedeno na deklaraciji proizvoda. Unutrašnji glasić etike nam nekako nalaže da je to ipak važna informacija za konzumenta koja bi trebala stajati na deklaraciji i koju bi čovjek trebao znati prilikom odabira hrane, a ipak nije naznačena.) „Domaće“ u našim glavama stoji za seosku, idiličnu poljoprivredu, a „uvoz“ često predstavlja nešto loše. Ili zato što smo veliki lokalpatrioti ili zato što mislimo da se samo u Španjolskoj šprica povrće, a kod „domaćeg“ povrća to nije slučaj. Apsolutno uvijek jesam za to da se ozelene naše lehe i da počnemo sami za sebe proizvoditi kvalitetnu i zdravu hranu jer imamo sve potencijale za to ali važnije od toga je li uzgojeno „tu“ ili „tamo“ je sam način uzgoja. Apsolutno potičem razvoj lokalne poljoprivrede ali to da je nešto „domaće“ ne znači da je „zdravo“, odnosno „nešpricano“ što pokazuje gore navedeni primjer s nesretnim porilukom. Koliko takve hrane unesemo svaki dan u sebe, kompletno nesvjesni toga? Možda nije najugodnija tema za razgovor ali je u današnje vrijeme nužna i besmisleno je zatvarati oči jer problemi oko hrane dolaze na naplatu kad-tad.

„Domaće“ bi imalo smisla da imamo etički sustav klasificiranja povrća pa da imamo „domaće – konvencionalni uzgoj“ / „domaće – ekološki uzgoj“ (određene supstance su dopuštene u određenim količinama) / „domaće – biološki/organski uzgoj“ (isključivo prirodni pripravci) i istu klasifikaciju za uvezenu hranu. Ali to nemamo, nemamo niti inspekcije pa onda niti „domaće“ nema prevelikog smisla jer označava samo mjesto porijekla povrća o čijem uzgoju ne znamo apsolutno ništa. Znate li da možete upisati Tečaj o korištenju i upotrebi pesticida i dobit ćete fino iskaznicu. Njome ćete moći nesmetano kupovati i nekontrolirano primjenjivati „sredstva za zaštitu bilja“, kako je očito „ekipa poriluk“ i radila. Pitanje je tko to sve radi i koliko je takvog povrća na tržištu? A i znamo poznatu krilaticu „Bolje je više!“, pa tako i kad je riječ o špricanju. Inspekcije su okej ali ono što je važnije od same inspekcije je stav, znanje i etičnost samog proizvođača povrća. Zašto se umjesto Tečaja o korištenju i upotrebi pesticida ne organizira tečaj o organskoj poljoprivredi ili biodinamičkoj proizvodnji hrane, zašto je ovo prvo norma, a ne ovo drugo?

Nažalost, „domaće“ nije sinonim za „zdravo“ ili „nešpricano“ i taj pojam zasad pripada u ropotarnicu prošlosti s ostalim uspomenama na selo, djetinjstvo i naše babe koje su zaista uzgajale „domaće“ i živjele „održivo“ i reciklirale su sve živo („Ne bacaj, trebat će!“). Ta generacija je održivo i ekološki živjela bez poznavanja tih pojmova jer su odrastali u ratnom i poratnom vremenu oskudice, siromaštva, česte gladi i preživljavanja –  „Više gladni nego siti“, kako bi rekla moja baba. Mi danas živimo u kompletno drugačijem vremenu koje zahtjeva drugačiji pojmovni okvir i jezik.  Živimo u vremenu globalnog lanca proizvodnje i distribucije hrane gdje dobivamo gotov i zapakiran paketić proizveden boga pitaj gdje i kako, stoga, umjesto „ Je li domaće?“ važnije je pitanje kako je uzgojeno.

Nisam pesimist i mislim da živimo u vremenu koje je jako kompleksno i ne toliko optimistično za prirodu ali istovremeno, živimo u vremenu mogućnost, vremenu promjena i odgovornosti. Zadnji moment je za svašta, pa tako i za promjenu stavova prema uzgoju i konzumaciji hrane. Puno se priča o hrani, sve više ljudi želi znati što jede, sve više ljudi se želi vratiti tom kontaktu sa zemljom i sve je više ekipe koja želi na maloj gredici uzgojiti vlastitu hranu. Sve je više eko-sajmova hrane, što je odlična stvar, grade se urbani vrtovi, žele ljudi naučiti uzgojiti hranu makar na balkonu u teglama. Ljudi je sve više koji žele alternativu konvencionalno uzgojenoj hrani i postoji čitava horda ljudi koja mijenja svijet na svojoj mikro-razini samo što nisu u centru pažnje, žive sa strane i mijenjaju stvari potiho. Tako da samo trebamo pičiti dalje svjesni vlastite moći koju svaki pojedinac ima ali istovremeno, s promjenama u uzgoju, distribuciji i konzumaciji hrane, ruku pod ruku dolazi novi jezik, razumijevanje i nova znanja.

Živili i fino klopajte,

Ana S.