31. May

Kad se male ruke slože, sadit’ i sijat’ se može!

Evo me! Puno je akcija ovih dana tako da s malim zakašnjenjem dajem apdejt veselih događanja! Osim što rahlim, pljevim, sijem, sadim, čupam, malčiram, tržim, malo se nerviram, malo sam vrtno sretna i zadovoljna.. nađem obavezno vremena za radionice, u ovom periodu godine ih je više vrtlarskih nego što je kuharskih, a posebno su mi drage one s djecom.

U suradnji s udrugom “Šarolija” koja doslovno stvara čaroliju pod motom “vedre boje odrastanja” i u fokusu svog djelovanja ima upravo djecu, ovo proljeće sam provela u društvu djece u riječkom urbanom vrtu. Djeca su opasna publika. Na početku radionica bila me frka s djecom jer njih ne možeš muljat’, nema te retorike koju im možeš prodat’; oni sami nisu još toliko izdresirani i izdriblani “pristojnošću” već odmah i jasno pokažu jesi li im zanimljiva ili ne. To je ta beskompromisna iskrenost kojoj svi težimo ali pitanje je kako se nosimo s njom. To je taj ultimativan strah – strah od procjene drugih, a djeca to vrlo direktno pokažu. S djecom ili je ili nije klik, nema između. Uvijek su me zapravo nervirali odrasli koji s djecom pričaju s visoka kao da su djeca osobe smanjene inteligencije tipa “piki-miki, buci-muci-puci” i slično. Međutim, ako se djeci pristupi kao ravnopravnima, otvara se jedan čaroban svijet mašte i kretivnosti i mislim da oni nauče nešto od mene, a ja naučim puno od njih i zaista me uvijek oduševe svojom maštom, neposrednošću, kreativnošću, genijalnim pitanjima i individualnošću. E, da, i humorom! Zanimljive su te ironije života… Nekad sam, kao zakleta netrkačica govorila da trčim samo i isključivo ako me netko goni, da bih se nekoliko godina kasnije zaljubila u trčanje i  bila završila u triatlonu. Druga ironija života je bila u kuhanju – do susreta s makrobiotikom bila sam u potpunosti nezainteresirana za kuhanje i klela sam se kako nikad neću kuhati –  začinjavanje salate je predstavljalo vrhunac mog kuharskog interesa. I eto, sad je treća ironija života na vidjelu jer sam mislila da sam cijepljena od klika s djecom, da bih skužila kako uživam u radu s njima i koliko kužim, obostrano je i pravo uživamo u zajedničkim druženjima!

U nastavku su fotke s naše zadnje radionice na riječkom urbanom vrtu, održana 21.5. 2015.

ps. neke su fotke moje, neke su Šarolijinine – Šarolija fala vam!

Naše gredice; na prvo oko se čini da su male, ali varate se – tu rastu salata, bob, jagode, blitva koju puštamo za sjeme, krastavci, pomidori, tikvice, riga, pokoja mrkva.. bogatstvo i obilje! 🙂

 

Salata već opasno raste!

 

Paprika sretno presađena.

 

Super su mi ove tabelice na koje sami pišu nazive biljčica.

 

Naravno da svi nestrpljivo čekaju jagode..

 

Imala sam viška presadnica cvjetače pa je i ona našla svoje mjesto u vrtu. Naglašen minimalizam u slikovnom prikazu cvjetače na tabelici lijevo – pregenijalno! 🙂 u pozadini već sretno raste jak momak bob kojeg smo zasijali na prvoj radionici.

 

Svaki pravi vrt treba imati i cvijeće i začinsko bilje. Sadimo nevene, suncokrete i lavandu.

 

Odlučili smo posijati mahune. Oton je tom zadatku pristupio jako odgovorno i došao je sa znanjem i spremnom literaturom na temu “konstrukcija za mahune”. Jasno da je bio vođa projekta gradnje konstrukcije.

 

Konstrukcija skoro zgotovljena, mahune posijane!

 

Razgovori ugodni naroda vrtlarskog! Koliko oni meni genijalnih stvari kažu.. uvijek sam fascinirana koliko znanja ta mlada bića imaju i kako im te sinapse u mozgićima rade sto na sat!

 

Dečki pokreću biznis vrtlarske opreme “Organik”!

 

Radost i veselje!

            

Ljudi, stojte mi dobro i živili!

Čitamo se brzo,

Ana