16. Nov

Kako je to pokrenuti svoj posao iz nule (i iz prve ruke)!

Tekst je malo dulji – nije za nestrpljive. Nikad se zapravo nisam predstavila niti na mojoj web stranici piše „o meni“. Osim što se zovem Ana ( i nisam alkoholičarka) i što se bavim hranom, nikad zapravo nisam ispričala kako je do došlo do toga da pokrećem svoj vlastiti posao. Nakon gimnazije, buntovne adolescencije i par godina rada na baš svakakvim poslovima, od autopraone, konobarenja, dućana, televizije i marketinga (jer nisam htjela upisati faks po inerciji jer iskreno nisam znala što me zanima, a roditelji su rekli „ili faks ili posao“, ja sam na to rekla „pošteno, biram posao.“), upisala sam i završila Kulturalne studije na Filozofskom u Rijeci. E, oduševio me taj odsjek! Iako ljudi uglavnom misle da na kulturologiji učiš kako se pravilno služiti beštekom, al’ to je odsjek na kojem su isprepleteni filozofija, film, književnost, politika, sociologija, rodni studiji, mediji.. odsjek na kojem se društvo promatra kritički i gleda se kako to društvo funkcionira i koje su njegove zakonitosti, tj. zašto stvari jesu kako jesu, analiziraju se društvene norme i fenomeni koji se uzimaju zdravo-za-gotovo. Nastavila sam svoju potragu za odgovorima na Rodnim studijima na Central European University u Budimpešti gdje su me proganjala i politička pitanja pa sam magistrirala na temu Foucaulta, Chomskog, anarhizma i pitanja ljudske prirode.

Super ljudi s kojima sam diplomirala u Budimpešti. Imali smo i tutice i kapice i sve 🙂

Tamo me negdje u Budimpešti zaintrigirala hrana jer sam živeći vani skužila da nemam pojma što jedem i da mi zapravo puno znači domaća klopa i vrt. Pa sam se vratila u Rijeku i upisala doktorski studij na Filozofiji opet na riječkom Filozofskom. Totalna predrasuda s kojom se često susrećem je ta da je filozofija nešto nepotrebno i dosadno; „filozofiranje“ kao nešto negativno („daj ne filozofiraj“ je pristojnija varijanta za „daj, ne seri“). To je totalna zabluda jer je filozofija itekako važna i bavi se pitanjima koja se tiču svakodnevnog života  i, između ostalog, uči kritički gledati na stvari. Genijalan odsjek gdje sam masu toga naučila, a ono što mi je najnapetije i što nalazi mjesto u mojoj doktorskoj disertaciji tiče se toga kako društvo utječe na formiranje naših vjerovanja i stavova (a, nego šta nego da će biti i riječi baš o hrani u tom kontekstu). Nekako sam se uvijek vidjela da radim na faksu jer sam obožavala, i još uvijek obožavam istraživati, čitati, pisati. Radila sam na matičnom odsjeku za kulturalne studije kao rob na stručnom usavršavanju, dobila sam mjesto asistentice na zamjeni i uživala sam radeći sa studentima.

Dok sam radila na faksu sam zajedno sa studentima/cama podigla i studentski vrt u kojem smo vrtlarili i održavali radionice i predavanja o problematici vezanoj uz hranu i ekologiju.

Tako negdje tada mi se ponudio mjesto na projektu i pozicija znanstvene novakinje koju sam nakon nekog vremena s kiselinom u srcu odbila jer sam odlučila završiti doktorat i izaći iz sustava jer sam htjela uroniti u praksu i baviti se uzgojem i kuhanjem hrane. Rad na faksu me veselio zbog rada sa studentima ali mi se sam sustav kao takav, manje sviđao. Imala sam i jednu super ponudu, u struci, a i nju sam teškog srca odbila da bi radila ovo što radim danas. Ne govorim ovo iz presera već zato što je jako teško svojom voljom otići iz nečega što je veliko, naizgled sigurno, važno, željeno, poznato i u čemu se nalazite jako dugo vremena, to su teške i velike odluke.  To govorim jer masu puta pomislim jesam li se zajebala životno odbivši neke stvari i kiselina me u tom trenutku malo iznutra nagrize od tog pitanja iako znam da nisam. Bila sam neki dan na faksu na jednom okruglom stolu, malo me zapeklo oko srca. Na tren mi je tako zafalio topli ured s grijanjem i brzi internet. I filing (makar i lažne i kratkotrajne) sigurnosti da plaća stiže najkasnije 7. u mjesecu na račun.

Ova fotka nema veze s tekstom. Ubacila sam ju da razbijem monotoniju slova. Inače, to je drugi vrt, fotkan pred neki dan kad sam ga ishumusirala i dio koji neću obrađivati zasad pripremila za zimski spavanac. 🙂

Puno ljudi me pita jesam li promijenila profesiju. Mislila sam i ja na početku da jesam, ali zapravo kako vrijeme ide, kužim da zapravo i nisam. Samo sam teoriju pretočila u praksu. Kulturologija i filozofija su mi dali toliko širine i naočale kojima promatram društvo iz neke druge perspektive. I zapravo, mislim da radim baš „u struci“, samo ne unutar postojećeg, velikog hijerarhiziranog sistema u kojem ne ovisiš o sebi već odluke o tebi donosi netko “odozgora”. Mislim da je hrana, uzgoj i priprema, strašno važno pitanje danas, društveno pitanje, filozofsko pitanje, životno pitanje. I da se trebamo proizvoditi hranu lokalno. Da je većina hrane otrovni škart iz uvoza. Da nas hrana gradi, doslovno. Da uzgoj hrane nije degradirajući posao koji rade oni koji se nisu školovali i da to nije posao od kojeg se treba bježati prema nečemu lakšem  i gospodskijem već da je hrana esencijalna stvar u društvu i da se treba rekonceptualizirati poimanje same proizvodnje hrane, seljaka i pripreme hrane, samog pristupa hrani. Mislim da je hranu moguće proizvoditi u gradu, da ne moraš imati miljardun hektara nasljedstva u Slavoniji ili kredit od miljardun kuna, mislim da tu di jesam jest moguće proizvoditi zdravu hranu. I dalje čitam o hrani, pišem o hrani, istražujem i učim, samo ne na faksu nego za radnim stolom nakon dana u njivi.  Mislim da baš jesam „u struci“ samo je ta „struka“ malo izmaknuta od uobičajenog shvaćanja i to je super jer se masu stvari treba mijenjati pa tako i postojeća paradigma o hrani.

Od kad sam otišla s faksa početkom ove godine, pokrećem vlastiti posao iz nule i sa znanjem koje sam skupljala nekoliko godina, a još učim, ponajviše iz svog iskustva. Teško je pokrenuti svoj posao iz ničega. Učim u koraku. Radim masu stvari odjednom, sijem, kuham, smrzavam se, pišem, očajavam, veselim se, posao mi je u glavi stalno, nema doć’ doma i zatvoriti vrata i ne razmišljati o poslu. Naravno, pita se čovjek, a na čiji račun živiš dok se stvari pokreću, dok se posao ne razvije? Legitimno pitanje. Dok sam radila na faksu i imala stalna primanja, kupila sam masu alata, uložila u edukacije i obrazovanje i kupila njivu. Kad sam otišla s faksa, dok nije krenula sjetva, u tom prijelaznom periodu sam konobarila. Tužno ali istinito koliko te ljudi degradiraju kao „običnu konobaricu“, a kako malograđanski ostanu imponirani doktoratom.

Živim s  Borisom – gospodinom „Anino povrće“ i on je moj partner for lajf. Super je lik ne samo jer je moj već između ostalog i zato jer je pred pet godina doslovno iz ničega i s košarom posuđenog alata stvorio svoj posao (bavi se unutarnjim građevinskim adaptacijama ) i sad nakon pet godina, ima svoje malo-super poduzeće, odlično radi i bukiran je mjesecima unaprijed. Zajedno živimo i zajedno radimo. Kad meni treba pomoć, uleti mi u vrt, a kad je meni kiša i ne mogu u vrt, odem s njim piturat’ stolariju i zidove. Ljudi se čude da žena pitura stolariju i radi na gradilištu s muškarcima, a meni bi bilo čudno da samo zato što sam „žena“ očekujem da mi stvari pripadaju po pravdi božjoj. Pituram s Njim i radimo zajedno na gradilištu kad ne mogu u vrt jer zapravo osjećam veliku neprijatnost i opterećenje od ideje da sam uzdržavana dok imam ruke i noge i sve sa mnom funkcionira kako treba. Pa tako mi radimo zajedno, imamo jedan uhodani posao, a drugi uhodavamo.  Zajedno smo mi „mi“ i u životu i poslu, imamo sreće da oboje volimo poslove onog drugog jer bi inače bilo tako da samo spavamo u istom krevetu, obzirom na količinu dnevnog angažmana.

Gospodin Anino povrće je ovaj kratkokosi men u sivoj majici, a lijevo je super momak Romeo koji radi s gospodinom Povrće 🙂

Neki dan mi je bio rođendan i to dok sam piturala vrata i štokove 🙂

Pokrenuti vlastiti posao bez kredita ili bekapa je jako teško. Osim što učiš u hodu, na vlastitom iskustvu, tj. na metodi pokušaja, pogrešaka i ponovnog pokušaja (košta živaca), sve to košta i kunica, nemojmo se zavaravati i traje određen period koji treba otrpiti da se stvari uhodaju (pritom opet stradavaju živci). Ponekad mi je muka u tom blatu i htjela bih da je sve lakše i da me čeka na gotovo, ali zašto bi mi nešto pripadalo zdravo-za-gotovo? Iz blata treba to nešto stvoriti i ispoštovati vrijeme potrebno za to. Moraš se prepustiti nekoj drugoj sili, vremenskim (ne)prilikama, sezoni, sili vremena ili pomanjkanju budžeta u datom trenutku, važno ući u taj ritam i pustiti se što je jako teško mom „nazi“-sve-kako-ja-kažem-odmah-i-sada dijelu karaktera. Naprimjer, prošlo teško proljeće koje je donijelo sa sobom mraz koji  mi je zeznuo masu toga u vrtu. Ponekad bih da je već sve uhodano i da sve funkcionira, rado bih premotala par godina unaprijed. Ali kužim da je sad vrijeme kad put moram mačetom stvorit i utabati ga dobro da bi poslije bilo kako želim.

U mojim vrtovima polako sve ulazi u ritam koji se stvara s vremenom, mislim da sam ih napokon setapirala i postavila na dobre temelje. Ponekad se zajebem i očekujem nešto što uopće zapravo nije realno pa se razočaram, tipa da će odmah sve krenuti bez problema.  Pa tako imam filing da sve ide jako sporo jer se s masu stvari i problema suočavam i rješavam ih, često sam izbedirana da sam se zajebala žestoko u životu ali nakon nekog vremena me crnjak prestane prat’ pa skužim da zapravo je sve super i da sam zadovoljna pa se veselim ko dijete na Mačo od čokolade (iako je meni vanilija uvijek bila draža). Za pokrenuti svoj posao od nule treba vremena, strpljenja i para. Na primjer htjeli smo dignuti plastenike sad na jesen, konstrukciju smo djelomično dobili s vrtom, u ostatak konstrukcije smo uložili, a za najlone trenutno nemamo para. Jebi ga, trebamo ih zaraditi. Što znači da vrt čeka pa me to onda izbedira. Ali tako to ide. Kreditno sam nesposobna ali i da sam sposobna ne ulazim u kredite i nije mi san imati miljardun radnika ili hektara ili traktora, želim živjeti isključivo od svog rada, pretvarat energiju u rad i povrće koja mi se posljedično vraća u obliku kunica ili robne razmjene koja mi paše i to unutar gabarita koje mogu sama obrađivati.

Dižemo konstrukcije za plastiće.

Cilj mi  je kontinuirani prinos nekoliko kultura i povratak na najluđe mjesto na svijetu – placu, s vlastitom robom, naravno uz radionice i kuvanje. Do sad sam imala stvarno lijepoga povrća ali nisam do sad uspjela imati kontinuitet u proizvodnji. Njivu u Klani sam danas očistila i pripremila za iduću sezonu.

Klana sad miruje do ranog proljeća.

S drugim vrtom koji smo uzeli u najam na ljeto je trebalo čekati skoro do 9. mjeseca tj. do većih kiša da bi se mogao preorati i pretvoriti iz livade u vrt pa sam se požderala jer sam ušla u jesen i imam filing da kasnim. Ali zapravo tko određuje kriterije, kasnim u odnosu s čim ili kim? Ponekad se uspoređujem s drugima pa se izbediram jer imam filing da je nekome drugome lakše ili da mu lakše ide ili osjećam nepravdu jer je „meni teže“, pa se vratim u svoj fokus i radim i gledam u to što radim, a ne kako je drugima (onako kad gledaš vrtove na televiziji gdje je sve skockano, vade mrkve od metra, pravi ingliš-garden, u usporedbi s tim  imaš filing da je tvoj vrt bljuzga u magli usred Pechama iz „Mućki“). Ponekad mi je bed što sam pokrenula blog jer imam filing izloženosti i ranjivosti (kao u onom snu koji svi sanjamo i u kojem su svi obučeni, a ti skužiš da si gol/a) ali baš ovim blogom sam odlučila autentično prikazivati stvari kakve jesu, bez uljepšavanja, točno kako mi se stvari događaju. Jebi ga, kako je, je.U vrtu niče polako luk, niče riga. Ostale listove tipa salatina, špinat, matovilac mi je prevelika količina kiše uništila i moram ponovno sijat ovih dana. Danas sam se od muke zbog toga rasplakala u vrtu ali to je takav posao, idemo dalje, sijem ispočetka. Plastenike završavamo, najlone stavljamo čim bude para. Ali malo po malo, mada duže od planiranog u mojoj glavi, dolazim k cilju, a to je kontinuitet u proizvodnji i prodaji povrća, uključujući i zimski period.

Radost i veselje kad nešto nikne! Kad znaš da si svojim rukama nešto stvorio! 🙂

Brdo vremena me strah, preispitujem se često, skoro uvijek imam filing da idem u nepoznato, pere me tjeskoba često jer idem nekim putem koji nije utaban jer ga tek krčim al’ okej je, skužila sam da nije poanta ne bojati se, već bojati se cijelo vrijeme ali ići unatoč strahu i probijati vlastite blokade i strahove i ostajat u situaciji, ne odustajati. Mislim da je tako u svako poslu, ne samo ovom mom i to su očekivane i realne emocije u procesu pokretanja svakog vlastitog posla. Nekako mislim da je važno pričati o tome kako stvari jesu, a ne kako bi ih voljeli reprezentirati drugima. Onako, promatraš druge pa ti se sve čini da je drugima lepršavije, lakše, da je tebi teže iz iks razloga, a zapravo mislim da smo svi u istim osjećanjima, samo je bed to reć’ na glas.

Živili vi meni sto godina i stej bjutiful,

Anka Seljanka