22. Jan

Kakve su to točno radionice i o kakvom otuđenju pričam?

Kad govorimo o hrani, mislim da je najveći problem današnjice otuđenje od procesa proizvodnje hrane. Nekad se znalo što se jede jer se proizvodilo lokalno, imao si svoje povrće i kupio komad mesine od susjeda, a jaja od nećaka od babine frendice. Danas ne. Danas se kupi gotov proizvod koji je stigao zapakiran s drugog kraja svijeta, gotov, s masu nepotrebne kemije zbog koje jezični pupoljci orgazmično eksplodiraju prilikom svakog griza, pa taj isti proizvod na polici može stajati do 2047. Mislim da je već generalni konsenzus oko toga da se prodaje zapakirano smeće koje se naziva „hrana“. Jedini izlaz iz te situacije je povratak što lokalnijoj proizvodnji i prehrana bazirana na što prirodnijoj, neprocesuiranoj hrani primjerenoj godišnjem dobu.

Današnji ručak: miso juha od brokule//kvinoja s prženim sjemenkama//pareno povrće s radićem iz vrta//tempeh s arame algama//prešani kupus.

Jedem što prirodniju hranu. Kuham povrće na sto načina jer ga obožavam, mahunarke koje me nikad nisu napuhale, cjelovite žitarice od kojih sam sita pola dana, jedem ribu jer živim u Rijeci koja je lučki grad na moru, volim miris prženih sjemenki. Da, volim ponekad pojesti pizzu i deknuti pivo kad izađem s gospodinom „Anino povrće“ na dejt. Nisam pobornik fašistoidnog režima samobičevanja jer sam si udovoljila s vremenom u nečemu što možda i nije najbolje za mene – guštam u toj pizzi besramno k’o mala prasica. Ali sutra ću se vratiti „svojoj hrani“ koju najviše jer se od nje odlično osjećam, zdrava sam, nemam zdravstvenih problema, imam masu energije, radim k’o konj i uz to treniram pet puta tjedno, nisam zabijena škrobom i ne trebam ubit’ oko nakon klope. Volim „svoju hranu“ jer mi daje energiju i protočnost i jer se zbog nje dobro osjećam u svome tijelu. Hranim se „zdravo“, odnosno masu stvari sam izbacila, masu stvari unijela i promijenila te skužila s vremenom što mi paše, što ne i koje su posljedice. Do tih sam spoznaja došla jer mi je moje tijelo bučno i direktno davalo do znanja kroz upale sinusa, gastritise, Candide i svašta-nešto-slično-zabavno što mu paše, a što ne.

Nisam moralna vertikala/učiteljica /guru u lanenim hlačama koji zenovsko-smirenim tonom „ja sam na višoj razini svijesti“ govori kako treba živjeti.  Zazirem od svega toga. Na mojim radionicama kuhanja prenosim ono što sam naučila, što znam i što prakticiram svakodnevno. Prosto kao pasulj. Apsolutno su svi, sa svim prehrambenim navikama dobrodošli, bez obzira na klasifikaciju, bili svežderi, vegani, vegetarijanci mesojedi, povrćoloveri, znatiželjnici, ljudi koji žele skužiti kako skuhati proso a da nije gumast nego fin i pahuljast, ljudi koji žele naučiti kako skuhati dobru i brzu juhicu koja će te okrijepiti ujutro i dati ti nježnu pusu za ugodan nastavak dana, skužiti kako se kuhaju mahunarke a da te ne napušu ili se žele upoznati s algama. Uostalom, ja ne volim klasifikacije jer one samo razdvajaju, a svatko ima svoj sustav vjerovanja i odabire prema njoj što je za njega istina i u što će vjerovati.

Na primjer, ako vjerujem da kikiriki imaju emocije, onda neću jesti Snickers jer mali kikirikići plaču i pate (ne vjerujem, ovo je šala-mala pošalica). U filozofiji se to zove koherentistička teorija. Isto tako, svatko odabire hoće li biti otvoren prema nečemu drugome i novome i hoće li zakoračiti izvan svog postojećeg sustava, biti znatiželjan i otvoren pa posljedično, možda i promijeniti koje svoje vjerovanje. Svatko promatra svoje tijelo, eksperimentira, mijenja, proba jedno pa drugo, mijenja svoja uvjerenja i „prehrane“ dok ne nađe ono što mu paše. Dobijem momentalni osip od dogmatsko nastrojene ekipe koja se s visine naserava ostalima na glavu i prodaje svoju ideologiju života kao jedinu istinu.

Poanta radionica je da ljudi skuže nešto novo što mogu implementirati u svoju prehranu i unaprijediti svoje svakodnevne navike. I super ekipa mi dolazi na radionice, fino smo se podružimo, napričamo, nakuhamo i svi se rastanemo siti, zadovoljni i malo bogatiji. Hrana treba biti mjesto okrijepe i druženja, a ne mjesto nelagode, panike i srama.

E, super ekipa mi dolazi na radionice! 😊

Danas je teško odlučiti što i kako pojesti, kako se hraniti jer smo zatrpani kontradiktornim tvrdnjama, najnovijim „istinama“, dijetama, supernamirnicama, detoksima, režimima, trendovima, famom koja se svaka dva mjeseca stvori oko neke namirnice koja čovjeku donese zbunjenost i paniku, a industriji zaradu. Ja mislim da je dobro ono što je što prirodnije, industrijski neobrađeno, bez deklaracije od pola stranice, odabrano i skuhano ovisno o sezoni godine i adekvatno pripremljeno. I zajebi dijete i detokse, one ne funkcioniraju. Poanta je da postoji kvalitetan i kontinuiran način prehrane kojim njegujemo svoju fantastičnu mašineriju koju zovemo tijelom,  a da si tu-i-tamo, ponekad ugodimo nekom sitnicom ako zaželimo.

Trenutno u ponudi imam individualizirane jednodnevne radionice od max. 4 osobe, ja ju zovem „bazna“ na kojoj se upoznajemo s temeljnim principima, namirnicama i načinima kuhanja. Iduća je ovu subotu, 27.1., prijavi se, još ima mjesta. Također, stavljam u ponudu individualizirane tečajeve za max. 2 ljudi u trajanju od 20 sati (5 blokova po 4 sata) unutar kojih ćete temeljito skužiti principe zdrave prehrane, proći masu recepata iz moje „Njamarice“  i naučit ćete kako fino i ukusno pripremiti namirnice za koje ste mislili da ih ne volite ili da su bezveze. Jednako važno, naučit ćete kako se dobro organizirati tako da ne morate visiti svaki dan tri sata u kuhinji (jer ih nemate) kako biste skuhali zdrav i fin obrok – dobra organizacija je majka svega. Nakon ovog tečaja bit ćete spremni i uhodani za promjene u prehrani u obujmu koji želite i koji vam odgovara.

Živili i stojte dobro,

Ana