19. Feb

Krasnost

Brzinski izvještaj vrtnih radosti: u stakleniku posijana prva tura biljčica, u vrtu okopan i nagrnut luk, posijana prva tura rane mrkve i rotkvice. Ludilo, uzbuđenje i latentna frkica jer nova sezona vrtlarenja kuca na vrata! 25.2. je iduća radionica kuhanja, još uvijek ima par slobodnih mjesta, ovih dana šibnem najavu prve ovosezonske vrtlarske radionice koja će se održati početkom ožujka – više info za koji dan.

Bebolinci u stakliću!

Zemlja u novom vrtu je predivna i veselim se radovima!

Pitanje koje mi je danas na tapeti jest sljedeće: na temelju čega ljudi odabiru hranu koju kupuju? Koji su kriteriji na temelju čega vršimo odabir?

U svojoj kratkoj placarskoj karijeri, uvijek mi je bilo zanimljivo promatrati ljude. Štand na kojem sam radila je bio odmah kraj ulaza/izlaza u ribarnicu i jasno, na mom je štandu blitva išla k’o luda jer uz kilu srdela moraš kupit blitvu. Prodavala sam svježu, mladu i čistu blitvu (nije bilo smeđih trulih dijelova koje skužiš u vrećici tek kad dodješ doma). Te kištrice pune blitve stvarno su bile lijepe. To nije bila moja blitva, iz mog vrta i nisam mogla garantirati za nju, čovjek za kojeg sam radila rekao je kako je blitva istarska i ja samo to upravo tako i prezentirala. A da je blitva bila lijepa, jest, bila je. U istom danu ta mlada, lijepa, zelena, očišćena blitva, s još pokojim pužićem unutra, nekome je bila premlada, nekome premala, nekome već prevelika, nekome već prestara, nekome premokra, nekome pak presuha, nekome s previše zemlje na njoj, nekome s predugim korjenom.. Zanimljivo je kako je iz različitih uglova ta jedna te ista blitva promatrana. I zapravo su uglavnom to bili kriteriji za kupovinu ili odustajanje od kupovine.

Najgenijalniji placerski razgovor u svojoj, do sad kratkoj, placerskoj karijeri sam imala s jednom gospođom i ticao se te iste nesretne blitve i išao je nekako ovako:

Gospođa: Uzela bih kilu blitve, baš je lijepa.

Ja: Može. (i počinjem stavljati blitvu u vrećicu).

Gospođa: Od kud je blitva?

Ja: Rečeno mi je da je istarska.

Gospođa: Jooooj, istarska?!??  (to izgovara s laganim gnušanjem koje se polako pretvara u razočaranje) Da da, joj, vidi se da je istarska. Neću, neću! Stanite, stanite! Naći ću pravu, dalmatinsku! (u tom trenutku bio je jasan njen čistokrvi prijezir prema istarskoj blitvi)

Zapravo sam ju htjela pitati zašto je toliko važno da li je blitva istarska i dalmatinska? Jer što? Srdelice u pijatu za ručkom su regionalni šovinisti pa se ne žele družiti s blitvom ako je ova iz Istre?

Ova crtica s istarskom blitvom je zapravo bila uvod u već spomenuto pitanje – na temelju čega odabiremo koju hranu kupiti, koje namirnice odabrati? „Joj, kako je pomidor krasan!“ Na temelju čega je on krasan? Što je mjerilo krasnosti? Je li važna estetika, pa tražimo da nam je oku ugodno? Je li važno mjesto porijekla pa preziremo istarsku blitvu, tražimo samo dalmatinsku? Je li važan uzgoj pa pitamo je li hrana tretirana kemijom ili je organski uzgojena i onda smo i tu nesigurni pa možda tražimo i eko-certifikat? Je li klasni element presudan pa gledamo isključivo cijenu? Je li vrijeme za kojim jurimo presudni element pa kupujemo hranu negdje gdje nam je najbliže, onako „pri ruci? Jesu li presudne dvije riječi „domaće je“ (koje su zapravo kompletno prazan označitelj) pa da odlučimo pokloniti svoje povjerenje tom trgovcu?

Jedan baš krasan ljubavni pelat!

Tu je sad taj još jedan element, a to je to famozno povjerenje. Kad nam netko na placi izgovori „domaće je“, zašto im instant odabiremo vjerovati? Kako je i sam Aristotel rekao, čovjek ne može živjeti u mraku, traži odgovore i to one istinite, pa moramo odabrati vjerovati nekome. Pa, na temelju čega vjerujemo? I tu sad dolazi to povjerenje pa se tako kupuje od nekog jer mu se vjeruje; kupujemo od drage none Mande na štandu koja kaže „domaće je“ jer nekako mislimo da su stare nonice drage i slatke i da onda ne muljaju i onda nekako i vjerujemo da nije istresla karijolu pesticida po tom povrću jer stare i slatke nonice nikako ne mogu biti muljatorice pa ispalimo odmah „Može, dajte dve kile“. Drugi faktor je eko-markica, tj. certifikat koji bi trebao garantirati ekološki uzgoj. Međutim, jasno da smo mnogi tu skeptici i da se postavlja pitanje „zašto bi vjerovao toj markici i kako znam da komisija koja vrši kontrolu ne mulja?“. Sasvim opravdano pitanje. Svatko na temelju vlastitih uvjerenja donosi odluku što i od koga kupuje. Zapravo, odabiremo kome ćemo manje ne vjerovati jer ne možemo biti sigurni u ništa budući da nismo iz iskustva posvjedočili da je hrana, odnosno povrće, upravo onakvo kakvo nam se i prezentira.

To pitanje povjerenja je evidentno, možda i najviše u različitim trendovima koji se tiču prehrane. Otvoriš komp, odeš na net i istovremeno bombardiranje često kontradiktornim informacijama koje, a svaku su „znanstvenici potvrdili“. Pa se čovjek pita kome na kraju vjerovati vjerovat i što uopće jesti? Svaki se mjesec neka vrsta hrane nađe na listi za odstrijel, nešto novo se propagira, a nešto s prijezirom odbacuje. Ne možeš ni pratiti te silne trendove. Tu je važno za reći da znanost nije ujedinjena oko istine i da se pod „istraživanja“ jako puno toga plasira, a isto tako dobro je i zaviriti u meta razinu pa baciti oko na primjerice informaciju tko je financirao to istraživanje i da li plasiranje određene „istine“ nekome pogoduje, jer nije da istina ne postoji ali se isto tako„istine“ često i proizvode i u sprezi su s kapitalom, kako je rekao svojevremeno briljantni filozof Michel Foucault koji se bavio baš ovom problematikom istine.

Pa ti budi pametan što i na temelju čega odabrati. Naravno, nije sve tako crno kao što se na prvu čini i kad se malo zagrebe ispod površine i kaosa, uvijek postoji izbor i zapravo postoji cijela jedna armada ljudi koja stvara odlične promjene.

 

Živili,

Ana