19. Dec

Kratka crtica o malim ljudima, knjižnicama i zemlji

Jedna od najdražih dječjih uspomena mi je moj prvi odlazak autobusom u grad. Bila sam mala guzonjinka, spremna za svoju prvu ozbiljnu samostalnu avanturu.  Sjećam se kako sam na stanici uzbuđeno čekala „desetku“ iz Kostrene za Rijeku. Imala sam malu crno-bijelu torbicu koju mi je mama isheklala, u njoj sam imala autobusnu cvikalicu u dva smjera, karticu za telefonsku govornicu i nešto novčića. Moj je cilj bila dječja knjižnica „Stribor“, ispod „Bonavije“. Ajme, sjećam se tog uzbuđenja. Ja, sama! Idem u grad, po novu turu ‘Pet prijatelja’. Čitave nove dvije knjige ću dobiti, ajme kako ću guštat’! Sjećam se kako je bilo toplo, krasan proljetni dan. Hoću li se znati vratiti? Što ako uđem u krivi autobus? Je čekam ja bus na pravoj stanici? Uzbuđenje je bilo na vrhuncu. Obožavala sam se gubiti po toj knjižnici, činila mi se ogromna. Tamanila sam knjige…  „Pet prijatelja“, „Emil i detektivi“, „Koko u Parizu“, „Trojica u Trnju“, „Družba Pere Kvržice“.. Sve osim Ivane Brlić-Mažuranić, njenih sam se priča nekako bojala, u njih sam se zaljubila tek kad sam odrasla.

Obožavala sam ih!

Prošlo sam ljeto, nakon masu godina, ušla u „Stribor“ jer je knjiga koju sam htjela uzeti nekako završila tamo (riječ je bila o autobiografiji Anthony Kiedisa iz „Red Hot Chilli Peppersa“ –  e, pojma nemam kako je to došlo do Stribora :D) I uđem ja u Stribor, a kad tamo – sve malo! Mikro. Minijaturno. Mala knjižnica, male stolice, mali stolovi. A u mom sjećanju to je bila veeelika knjižnica s puno knjiga i velikim namještajem.  Malo mi je suza u oku kanula. Skužila sam se kako je to mjesto zapravo jedno jako važno mjesto u mom životu. Tu sam se zaljubila u knjige, znanja i svjetove koje one donose. To je mjesto strašno utjecalo na mene i moje daljnje odabire u životu. I tako, ja sam odrasla, a ljubav prema knjigama je ostala.

Većinu svog odraslog života nisam se smatrala „bejbi osobom“. Onako, djeca me uopće nisu zanimala. Onda se rodila moja mala rođakinja, vragolanka Marta. Čim je proguzala, postala je moja vrtna kompica. Ja sam imala veliku kariolu, ona malu. Ja sam imala veliku kantu i vile, ona male. Objašnjavala sam joj kako zimi stavljamo sijeno oko korijena nekih biljčica da im bude toplo, kao i nama kad se zamotamo u dekicu. Naučila je da biljčice marendaju kompost i zajedno smo skupljale puževe poslije kiše i nosile ih u egzil, na obližnju livadu. Najveći joj je gušt bio izgubiti se među bobom, sama bi ga ubrala, očistila i potamanila, na licu mjesta. Bila je tako mala da je bob bio viši od nje. Mala pametnica Marta i danas u proljeće voli tamaniti bob. Obožavala sam se družiti s njom, još uvijek obožavam.

S Martom, koja je u međuvremenu izrasla u jednu fantastičnu djevojčicu, naučila sam da su mali ljudi fenomenalni. Ono što me ranije odmicalo od djece nisu bila sama djeca već ponašanje odraslih koji se često ponašaju prema djeci kao da su panjevi; „buci, muci, piki, miki“, a zapravo genijalnost malih ljudi otkriješ kad se prema njima ponašaš normalno, ravnopravno. I onda te ti mali genijalci puste u svoj mali svijet u kojem još granice između stvarnosti i mašte nisu jasno definirane i u kojem postoje samo zanimljiva pitanja.

Ovo smo kompić iz dječjeg vrtića “Maestral” i ja, prošlo proljeće kad smo zajedno vrtlarili. S predivnim odgajateljima/cama imaju krasan vrt pa su me pozvali u goste.

Danas se obožavam družiti s malim ljudima i guštam kad zajedno uzemljimo ruke na nekom druženju ili na radionici. I zato mi je bilo baš drago da sam ovim tekstom postala dio ekipe koja jednim baš super projektom stvara zanimljiv i važan dječji prostor – klikni baš tu na „Brickzine“ – magazin za djecu (i one malo starije).

Baš ovdje klikni i baci oko na moj tekst u sklopu magazina.

Djeca su zakon, vrtovi su zakon i knjižnice su zakon!

Živili!

A