07. Sep

Mislim, dakle jedem sezonski!

Polako zatvaram vrtnu sezonu i otvaram sezonu radioničarenja. Tema prve nadolazeće radionice kuhanja je sezonalnost. Ovo doba kasnog ljeta je nekako magično i jako ga volim. Sve se nekako utišava i okreće prema unutra i dolazi novi početak. Polako gazimo prema jeseni, dekicama, kiši i maneštricama. Razmišljam o godišnjim dobima. Ovu sam sezonu puno vremena provela objašnjavajući ljudima zašto u lipnju još nemam pomidore ili zašto nemam blitve u špici ljeta.  Kad govorimo o sezonalnosti i hrani, skroz smo izašli iz tog prirodnog ritma. Konzumeristički imperativ dostupnosti „sve-uvijek-odmah-sad“ postao je dominantan do te mjere da je i najmanji izbor postao živi teror jer svega naprosto ima previše. Neki dan sam sapun birala punih sedam minuta. Koji odabrati? Ovaj je u papirnatom omotu, a ne plastika, to, to, može. A s ružom, šipkom ili aloe verom? A da uzmem „naš“, hrvatski, treba podržati lokalno i manji ekološki otisak? Nadam se da kadulja nije pobrana kraj Marišćine.. A za normalnu kožu ili suhu? Sad idu hladniji dani… Kad sam skužila vlastiti tijek misli,nanervirala sam se brutalno. „Ma daj Ana, ****te sapun,  uzmi prvi koji ti je pod rukom i ajbog!!“

Ova sezona je bila puna prekrasnih starih sorti pomića. Sjeme sačuvano za dalje.

Da se vratim na sezonalnost i hranu. Hrana je dio prirode. I mi ljudi, dio smo prirode.  Ali prema dominantnoj ideologiji današnjice čovjek nije usklađen s prirodom koja bi mu mogla i trebala biti suradnik, već zahvaljujući svom ratiu – dakle, svojoj sposobnosti razmišljanja –  čovjek je dominantan, odnosno superioran prirodi. Tako se čovječanstvo pozicioniralo kao nadmoćno nad ostatkom prirode – životinjama, biljkama, čitavom eko-sustavu nakeljili smo se kao šefovi s idejom da sve to postoji kako bi moglo služiti isključivo nama za naše ciljeve. Jako smo si ekskluzivni i ta se ekskluzivna pozicija naziva antropocentrizam (grč. anthropos=čovjek).

U duhu toga, često se, i u mnogim stvarima, kao vrsta, izbacujemo iz tog kolosijeka u kojem bismo se trebali prepoznati i kao dio prirode, a ne samo kao dio kulture koju stvaramo.  Jer unatoč tome što mislimo, imamo jezik, mega-složen mozak koji još nismo dokučili do kraja, stvaramo fantastične stvari i ultrasložene artefakte, razvijamo znanost zbog koje živimo dulje nego ikad i odlazimo u svemir, i dalje smo dio prirode i njenih ciklusa. Sad, u kojoj smo mjeri priroda, a u kojem kultura, nakon završenih kulturalnih studija koji se bave, između ostalog i tim pitanjem, mogu reći da nema odgovora niti konsenzusa.  Kao čovječanstvo, nikad nismo imali veće obilje hrane, a opet, kvaliteta hrane nikad nije bila bjednija, a i samo poimanje hrane je nevjerojatno osiromašeno – u našem zapadnjačkom društvu pristup hrani je strašno analitičan i hrana se, generalno, poima kao gorivo koje pokreće naša tijela, reducirana je na tabelice, nesretne kalorije, dijete i razne trendove koji se mijenjaju brže nego simpatije u pubertetu, što zapravo jedino pod ruku ide oglašivačkoj, farmaceutskoj, nastavi niz, industrijama.

Nasuprot antropocentrističkoj poziciji, postoji i suprotno stajalište, biocentrizam, koji u fokus stavlja kompletan „život“ (grč. bios=život). Prema ovom gledištu, ne-ljudski svijet poput mora, Velebita i daždevnjaka imaju vrijednost sami po sebi, a ne isključivo u odnosu prema nama ljudima. Prema ovom gledištu, mi ljudi smo samo jedan dio sustava koji nije hijerarhijski posložen tako da mi sjedimo na našem malom tronu dok prljavo eksploatiramo sve, nego je sustav kružan i međuovisan i ono što sijemo, to i žanjemo.  To se jasno vidi u primjeru konvencionalne poljoprivrede koja je vođena čistim profitom i gdje nema sluha za dugoročne posljedice poput kiselih i uništenih tala, prljave vode, osiromašenih i propalih seljaka, nepovratno uništene bioraznolikosti i boleština svakakvih vrsta, koje nam dolaze glave.  Nekako bi nam svima bilo bolje da se prešaltamo u ovakvu, biocentrističku paradigmu, čini mi se. Iako smo kao vrsta strašno inteligentni i imamo još pametne telefone, aute, sjedimo po cijele dane pred moćnim kompovima, više ne lovimo hranu lukom i strijelom i zapravo smo svojim ratiom stvorili neki novi ritam, i dalje smo dio prirode, pa tako i u onom dijelu koji se tiče hrane.

Riga zasijana u kolovozu. Raste kao na baterije.

Kad sam odlučila početi uzgajati svoje povrće u vrtu, prva stvar koju sam skužila je da nemam pojma kad se što sije jer sam gradsko dijete odraslo kraj „Plodina“. Prije ere hladnjača, supermarketa i povrća identičnog oblika, znalo se da pomića nema cijele godine već u kasno ljeto i da rige nema po ljeti jer ona voli kraće dane.  Skužila sam da se „sezona“ u mom svijetu odnosi samo na preslagivanje ormara za ljeto ili za zimu, ne i na hranu. Prije ove ere konzumerizma, izbor hrane je bio manji ali je hrana bila kvalitetnija. Da se razumijemo, ja volim živjeti u dobu u kojem živim, ne zalažem se za povratak u pretpovijesno/predindustrijsko/pred-bilo-što doba jer je „prije bilo bolje“. Mislim da od prošlosti i tradicije treba uzeti ono što valja i ukomponirati u današnje doba. Mislim da znanost i tehnologija sami po sebi nisu ni dobra ni loša stvar već da ovise o tome u koju ih se svrhu upotrebljava. Danas, sa svim znanjem i tehnologijom, mogli bismo živjeti kvalitetno, dobro i zdravo. Ali, trebamo se malo odmaknuti od dominantne paradigme i „utjunat“ se na frekvenciju prirode, trebamo se vratiti „u sezonu“. Odnosno, možda se ne trebamo „vratiti“ nigdje već sezonu trebamo ukomponirati u naše aktualne živote, ovdje i sad. Trebamo jesti sezonski jer naša bića unatoč tabelicama, prahovima i racionalnom poimanju prehrane, svoje uporište itekako imaju u prirodi i njenim ciklusima. Koje povrće uopće raste u ovo doba godine? Što se jede u kasno ljeto, a što u jesen? Kako pripremiti tu hranu tako da podržava naš organizam u ovo doba godine? Kako strukturirati „zdravi“* jesenski pijat?

*“zdravo“ nije jednoznačan i univerzalan već fluidan pojam koji se mijenja ovisno o vremenu, kulturi i trendovima. „Zdravo“ za mene označava cjelovitu i sezonsku hranu, po mogućnosti što lokalnije uzgojenu, dok se izbjegava procesuirana, rafinirana, nutritivno osiromašena hrana napucana aditivima i zaslađivačima, kao i hrana uzgojena na pesticidima. Dakle, fina hrana (jer neću hranu s okusom stiropora samo zato što je „zdrava“) u što prirodnijem obliku, adekvatno pripremljena obzirom na sezonu + da je što probavljivija našem organizmu.

Upogonili smo novi vrt koji je do sredine svibnja bio livada. Vrijeme nije baš bilo idealno. Nalopatala sam se kubika i kubika sretnog gnoja, a i mehanizirali smo se. Ovo na slici Rita Ore i ja skupa s njom. Nije šala, Rita je zvijer. Uglavnom, jedna dosta teška, izazovna i prelijepa vrtlarska sezona polako je iza nas, a ja se već veselim idućoj.

P.S. Na radionice kuhanja su svi dobrodošli. Ne dijelimo se na mesoždere, vegiće, makriće, vegetarijance, tradicionalne sveždere, pobornike isključivo „domaćeg“, sirovojedce, „samo organsko“,  clean-eaterse, paleovce, atkisonovce, zonaše, ketaše, nastavi niz.  Svi smo si okej. Ne sjedamo si po glavi „jer jedni su bolji od drugih“ i “znaju više” jer polazimo od pretpostavke da smo svi odrasli ljudi odgovorni za svoje izbore i posljedice. Družimo se, klopamo fino i zdravo, razmjenjujemo iskustva, učimo nešto novo, skužimo kako se lakše organizirati u kuhinji da bismo u ovo hektično doba ipak skuhali zdravi obrok, prigrlimo neki segment, prigrlimo sve pa nam je super ili samo naučimo kako ne prekuhati blitvu. 😉 Sve je pet!

Tema radionice: Jedimo sezonski!

Infić o radionici: Radionica je teorijsko-praktičnog tipa – red priče, red kuhanja, red klopanja (kuhamo jedan cjeloviti obrok s finim dezertićem).

Mjesto i datum: Moja kuhinja, Opatija, subota, 22.9.2018. 10-14 h.

Prijave: nazovi me na 098 172 1564 ili šibni mejl na [email protected]. Broj mjesta ograničen jer se radi u malim, individualiziranim grupama do max. 5 polaznika/ca.

Cijena: 250 kn

Živili i stej bjutiful,

Ana