02. Mar

Mit o netaknutoj prirodi

Neki sam dan promatrala s prozora sobe dražesne vrtove koje stanari susjedne zgrade marljivo njeguju. Oduševljava me njihova pedantnost u održavanju tih malih parcela, bogatstvo tih vrtova, šarenilo boja i jedna baš skladna i lijepa, prava rustikalna estetika. I zapravo me oduševila misao: „Gle, usred Opatije, usred grada, niče predivna priroda!“. I to me potaknulo na razmišljanje o tome kako je došlo do toga da se priroda/grad često predstavljaju kao suprotnosti? Često se čuje o želji za bijegom iz zagađenog i prljavog grada i povratak izvornoj prirodi, u stilu „dao bi otkaz i otišao čuvati ovce na Velebit“. Je li nužno da su priroda i grad u opreci? Gdje je zapravo ta „priroda“ u našem svakodnevnom životu; moramo li „odlaziti u nju“ ili nam je ona možda tu, ispred nosa?

Pogled s prozora.

Ljudi su različito kroz povijest doživljavali „prirodu/divljinu“ i „grad/civilizaciju“ i vezivali su različite ideje za te pojmove. Priroda/divljina se recimo, na sjevernoameričkom teritoriju, u 18. i 19. stoljeću povezivala uz zanimljiv „mit o granici“ na kojem se ujedno i utemeljila američka nacija. Taj mit o granici između prljavog grada koji stoji kao suprotnost idealiziranoj i  netaknutoj prirodi utkan je i u današnje doživljavanje prirode. Ta priča nam je svima više-manje poznata jer smo odrasli na američkoj popularnoj kulturi i gledali smo Johna Wayna kako jaše u sumrak sa svojim kompanjonima u potrazi za boljim životom.  U tom sjevenoameričkom „mitu o granici“ koji je nebrojeno puta ispripovjedan kroz filmove i romane,  mnoštvo europskih imigranata i ljudi s istočne obale SAD-a odlaze iz grada, „osvajaju“ tu pozitivnu divljinu, osnivaju poštenije demokratske institucije, samostalni su i hrabri u toj se priči zapravo postavljaju bastioni američke demokracije i američke nacije. Divljina/priroda je označavala slobodu, netaknutost, neiskvarenost, šansu i stajala je za nešto autentično u usporedbi s modernim, urbanim, iskvarenim, prljavim gradom koji je označavao nešto ne-autentično i umjetno, dakle nešto sasvim suprotno. To da je taj „mit o granici“, zapravo mit o stvaranju američke nacije, proizašao iz genocida sjevernoameričkih Indijanaca, baš se i ne uklapa u tu priču. No, stavljanje te činjenice u prvi plan dalo bi gorak okus cijeloj toj romantiziranoj priči o stvaranju nacije i onda mit više ne bi bio mit.

Divljina/priroda je pojam koji je ranije često stajao za mjesto straha i očaja ili pak mjesto na kojem su ljudi proživljavali moralne i religijske krize i očajanja, da bi u tom famoznom i zanimljivom 19. stoljeću priroda postala zanimljiv krajolik turistima dubokog džepa koji ju počinju doživljavati kao mjesto za rekreaciju. Za veliki broj ljudi koji su si to mogli priuštiti, ona je počela označavati mjesto  na kojem se čovjek može obnoviti, mentalno i duhovno „naći pravog sebe“ koje je izgubio u urbanom gradu; može spoznati istinu o svijetu i sebi samome, a to je danas česta pojava kod imućnijih „tragatelja“ koji puste sve i odu se „tražiti“ što možemo pratiti lajv na Instagramu ili Fejzbuku.

Podjela priroda/grad je zapravo nastavak veće podjele priroda/kultura. Ali stvar nije isklučiva, nismo samo priroda niti smo samo proizvod kulture. I jedno i drugo smo,  istovremeno. I biološka smo bića koja su itekako dio prirode ali smo itekako i produkt kulture koju stvaramo jer smo bića s razumom i koja samim time što živimo u njoj, utiskuje svoje prste u nas. I to je u redu, stvari nisu isključive i suprostavljene već povezane i fludne i ne znamo gdje u nama počinje priroda, a gdje kultura.

Gledanje prirode, divljine isključivo kao alternative civilizaciji u kojoj živimo čini  mi se problematičan jer se time zapravo nastavlja „mit o granici“ – idealizira se netaknuta, „prava“, divlja priroda dok se marginalizira okoliš u kojem živimo. Negira se sredina u kojoj velika većina nas živi jer realno, većina živi u urbanim sredinama. Čovjek nije „izvan prirode“ samim time što živi u urbanoj sredini, on ima svoje mjesto unutar prirode, ovdje i sada, u nesavršenim, ne-idealnim uvjetima u kojima većina nas živi. Da, priroda jesu Lika, Velebit, Učka, otoci, maslina i stina te zlatna polja Slavonije ali jednako tako, prirodom i njenim resursima smo itekako okruženi u svakodnevnom životu i ona je tu, u našem dvorištu. I zato mi se jako sviđa ideja Williama Cronona koji kaže baš to – umjesto da se prirodu i civilizaciju promatra kao suprotnosti, ajmo ih promatrati kao povezane stvari – stablo u prašumi nije ništa autentičnije od onog koje nam raste ispred zgrade ( i koje je često cijele godine „ukrašeno“ raznolikom kolekcijom plastičnih vrećica iz dućana).

Ideja da ljudi žive u košmaru od (neprirodnog) grada i civilizacije, dok zapravo žude za netaknutom prirodom koja će obrisati sav stres i loša osjećanja dok kao Heidi trče proplancima dok uvojci kose sretno lelujaju na vjetru, odvaja nas od prirode kojom smo svakodnevno okruženi. Nastavljanje gledanja kroz naočale „dobra priroda“ vs. „zli grad“ odvaja nas od onoga što nam je pred nosom – dvadeset kvadrata zemlje ispred zgrade koja može postati lijepi mali vrt; zelene površine u susjedstvu zaista mogu postati zelene ako pokupimo sve omote od sladoleda i opuške od cigareta; ne moramo živjeti na selu da bismo kompostirali kućni otpad, možemo to raditi i u stanu na čijem balkonu ili terasi možemo stvoriti mali vrt… Baka od gospodina „Anino povrće“ je sa svojih 90 godina na osam kvadrata zemlje ispred stambene zgrade u centru Opatije napravila predivan cvijetnjak koji veseli cijelu zgradu. Ej, sa 90!

Zato, živjeli svi susjedi koji imaju svoje male ali moćne vrtove i živjele bake kojima su godine samo broj na osobnoj!

Živili i čujemo se,

Ana