09. Jan

Na temelju čega odabiremo što jedemo?

Kako mijenjamo vjerovanja i navike o hrani? Kao i mnogi, i ja sam sama prošla neviđen broj načina prehrane, od vegetarijanstva, veganstva, sportske prehrane, manijakalnog hedonizma gdje mi nije bila važna kvaliteta hrane već samo nepce… Osim ekstremnog faktora koji tjera na promjene, a to je bolest, u prpošnijim slučajevima na promjenu tjera nezadovoljstvo šlaufićem koji se prelijeva preko remena traperica ili pak znatiželja da se proba nešto drugačije.

Zanimljivo je da od svog obilja i raznolikosti hrane koju imamo na raspolaganju, prosječan se čovjek se s radošću guši u rafiniranim proizvodima napucanim aditivima i kemijom da bi se produžio rok stajanja na policama supermarketa, bijelom šećeru koji je s-v-u-g-dj-e, fast foodu, krafnama, piroškama, sendvičima, lepinjama, kiflicama, keksićima, mesu upitne kvalitete našopano hormonima i antibioticima i možda tri/četiri vrste dosadnog povrća (koje moramo jesti jer su nas učili da je povrće zdravo pa ‘ajd da zadovoljim normu) koje je pak izraslo na pesticidima koje neizravno ovako jedemo. I kad sve to čovjek pojede – tad je sit. Kad bijelo brašno zakola žilama do te mjere da se moramo odmoriti nakon ručka jer smo se prekrcali i ne možemo nego istovariti se na kauč – tada smo mirni, anestezirani, zadovoljni i siti. „A šta ćeš kad je tako finoooo!“ Jako je teško promijeniti navike jer to iziskuje veliku upornost, samodisciplinu i „skidanje“ sa svih ekstremnih okusa koje poznajemo i na koje jesmo navučeni jer jesmo u neku ruku ovisni i tako je teško oduprijeti se krejvingu za „nečim slatkim/slanim“; iziskuje i reorganizaciju vremena i života i zapravo jedno ozbiljno preračunavanje prioriteta. Barem je tako slučaj bio kod mene.

Makrobiotički ručkić

Hrana je danas jedna od najpopularnijih tema. Vjerojatno zato jer moramo jesti svaki dan, a i tu su nezaobilazni mediji koji sve nas koji imamo Internet i/ili tv svakodnevno beskompromisno maltretiraju s najnovijim trendovima, režimima, dijetama, čarobnim proizvodima i receptima koji garantiraju mršavljenje/zdravlje/imunitet/savršenu kožu/slobodno nastavi niz u „samo ova tri jednostavna koraka“ ili „s ovom jednom čarobnom namirnicom“. Kad govorimo o prehrani, tu je vječni sukob između dva tabora – vegani/vegetarijanci i mesojedci s pitanjem koje nikad ne izlazi iz mode: meso da ili ne; nadalje se desetljećima klelo u „fat-free“ proizvode i s prijezirom se gledalo na staklenke domaće masti u frižideru, da bi na kraju opet od nedavno vratila vrijednost toj teglici babine svinjske masti; od nedavno su pšenica i zli gluten na listi za odstrjel iako nemaju svi koji ga se odriču celiakiju ili neki medicinski problem; a prema nekima, na listi za odstrjel su i generalno sve žitarice. Činjenica je da je prehrana zeznuto područje u kojem se trendovi i ono što se trenutno smatra istinom brže ili manje brže mijenjaju i često istine i trendovi često supostoje u međusobnoj koliziji. Prehrana je područje u kojem se teško dolazi do konsenzusa oko toga što treba jesti i kako. Ironično je da zapadnjačka civilizacija nikad nije uživala veće obilje i mogućnost raznolikosti hrane, no opet nikad više nezdravih, nezadovoljnih i zbunjenih ljudi nego li danas.

U kaosu prevelikog broja često proturječnih informacija, opravdano se postavlja pitanje – što jesti, na temelju čega odabrati prehranu? Budući da moramo jesti nekoliko puta dnevno, to je zaista jedno bazično pitanje, a opet, ne može biti kompleksnije. S različitih portala i generalno u medijima, navode se različiti, manji i veći „stručnjaci“ koji navode različite „rezultate“ koje su polučila „najnovija znanstvena istraživanja“. Različiti dr. Philovi gledaju s portala, časopisa, televizije i daju istovremeno toliko polovičnih, često suprotnih informacija. Kad se govori o hrani, česti je argument „istraživanje je pokazalo“ nakon čega nastane muk jer riječ „istraživanje“ sa sobom nosu neku uzvišenu, magičnu auru kraja rasprave. No, znanost, iako po mnogima najmoćniji način dolaska do odgovora, sama po sebi jest problematična domena jer znanost sama nije ujedinjena oko „istine“ – u ovom slučaju oko prehrane; ona nije jednoglasna i unutar nje same postoje različita vjerovanja i tvrdnje koja su, kako sam već rekla, često u suprotnosti. Kad se govori o znanosti, istraživanjima i objektivnosti, važno je i ono što leži u pozadini – pitanje je tko je radio istraživanje, s kojom motivacijom, koje su uopće hipoteze na kojima se istraživanje temelji; tko je financirao istraživanje, kakve „istine“ ono generira i idu li možda one kome u korist, recimo prehrambenoj ili farmaceutskoj industriji. Dakle, formiranje istine i znanja u određenoj mjeri je inficirano s moći i jest u sprezi s kapitalom. Ne kažem da je sva znanost neobjektivna i da su sva istraživanja loša, ali je dobro imati naoštrenu sumnju i kritički pristupati onome što se servira.

FullSizeRender_1

Pa dobro, što pobogu jesti i koga slušati? Kako se netko opredjeljuje za (ne)jedenje mesa, veganstvo, svežderstvo, izbjegavanje pšenice, mliječnih proizvoda, jedenje sirove hrane, makrobiotiku? Ne govorim o ljudima sa ozbiljnim zdravstvenim problemom već o prosječnim pojedincima (još) nenarušenog zdravlja. Na odabir prehrane utječe mnogo varijabli: tu je klasno pitanje jer je zdrava, ekološka hrana danas puno skuplja od konvencionalne i time mnogima nepristupačna; vlastita etika, zdravstvena situacija; navike koje imamo, a mnoge vučemo od djetinjstva; vlastito razmaženo nepce koje je danas zahvaljujući aditivima i šećerima napucano do ekstrema i teško se odriče svojih finih užitaka; tu je i vlastito iskustvo koje svatko do nas ima – na temelju svih ovih faktora formiramo svoj vlastiti sustav vjerovanja o hrani, kao i navike. Jezikom filozofije – reklo bi se da je osobi određeno vjerovanje istinito ako je koherentno s našim postojećim vjerovanjima. I daljnja vjerovanja i stavove koje ću prihvatiti su upravo oni koji se kao kockice u tetrisu uklapaju u moj postojeći sustav vjerovanja. Ako vjerujem da je jesti meso u redu i da je to za mene dobro, prihvaćati ću vjerovanja koja se nadopunjuju na to; ako s druge strane vjerujem da iz biljnog svijeta mogu dobiti sve potrebno, onda je vegetarijanstvo/veganstvo i vjerovanja koja slijede iz toga meni opravdan način prehrane i istina za mene. Svaka osoba ima svoj sustav vjerovanja i svaka grupa istomišljenika dijeli zajedničke stavove. I nema boga da „jedni“ (tko god to bio), uvjere ove „druge“ (također, koja god osoba/grupa bila) u nešto što se uklapa u njihov sustav. Po ovom principu biramo i strane stručnjaka po pitanju prehrane. Gledamo televiziju i u studiju imamo dva znalca o prehrani s različitim mišljenima, a mi sami ne možemo vršiti istraživanja i provjeravati istinitost njihovih tvrdnji jer nemamo potrebna znanja, nemamo laboratorij… kome ćemo se nakloniti? Prihvatit ćemo stajalište onoga tko nam se čini vjerodostojan i čije se riječi bliže našoj postojećoj mreži stavova i vjerovanja oko hrane iako ne mogu provjeriti istinitost njegovih tvrdnji.

Civilizacijski, potrebna nam je nova paradigma o prehrani. Hranu se atomistički reducira na proteine, ugljikohidrate…, kirurški se analiziraju dijelove i elementi u beskraj, a da se cjelinu ne uzima u obzir i istovremeno se jedu prerađeni proizvodi koji nemaju veze s hranom u izvornom obliku. Jednako tako, hrana je često reducirana na gorivo koje nam je potrebno da izduramo dan i često se prevodi na jezik mršavosti, tj. na broj koji pokazuje vaga. Taj atomistički pristup bi se trebao zamijeniti holističkim pristupom, odnosno trebaju se uzimati u obzir čovjek i priroda u cjelini. Čovjek jest oblikovan kulturom, ali je istovremeno dio prirode i kroz hranu dobiva svoju životnu energiju. Priroda nam daje svako godišnje doba novu paletu raznovrsne hrane. Toliko jednostavno, a opet toliko kompleksno u svojoj jednostavnosti. Koliko prosječno čovjek dnevno pojede povrća? Koliko cjelovitih žitarica se nađe na pijatu? Osim pšenice i (bijele) riže, čovjek se teško i sjeti da postoje zob, raž, pir, heljda, smeđa riža… Koliko često se jedu mahunarke poput slanutka, različitih leća i vrsta graha? Koliko čovjek zna zašto jede to što jede i što to čini njegovom tijelu? Umjesto što je nužna sporedna stvar, hrana i njeno razumijevanje bi zapravo trebali biti na prvom mjestu jer mi krećemo i završavamo upravo s hranom. Ako ona nas ne pojede prije.