02. Oct

Poslušna ženska tijela

Srijeda je dan za tekst na blogu. Trenutno čitam tekstove koji se tiču odnosa između hrane i tijela. Na tu je temu napisana masa predobrih knjiga i tekstova, a meni je jedan posebno drag i iznova mu se vraćam, još od prvih godina faksa. I evo, ponovno mi se našao u rukama.

Dakle, da krenem od početka. Bio jednom jedan fantastičan francuski filozof Michel Foucault, na kojeg imam „akademski kraš“ od kad sam se susrela s njegovim knjigama, tamo negdje na prvoj ili drugoj godini faksa. Foucault je genijalan teoretičar društva i znanja, a između ostalog, pisao je o discipliniranju i kažnjavanju tijela u moderno doba – pisao je primjerice o zatvorima i bolnicama.

Njegova teorija promišljanja modernog društva i svakodnevnih praksi primjenjiva je na mnoge sfere života, pa je tako Sandra Lee Bartky 1997. napisala famozni esej „Foucault, Femininity and the Modernization of patriarchal Power“ – taj, meni dragi tekst, još je uvijek značajan.

Naime, kako sam već spomenula, Foucault je pisao o proizvodnji „poslušnih tijela“ u moderno doba i pokazuje kako nema jedinstvenog centra moći koji nas terorizira i provodi disciplinu nad nama, već je stvar mnogo suptilnija. On koristi primjer „panoptikona“ – sustava nadziranja kojeg je u 18. stoljeću osmislio Jeremy Bentham. Panoptikon se sastoji od zgrade kružnog oblika u čijem se središtu nalazi stražarski toranj iz kojeg čuvari mogu čitavo vrijeme promatrati sve zatvorenike jer su ćelije posložene oko stražarskog tornja. Koncept se sastojao u tome da jedan čuvar može vidjeti sve zatvorenike u svakom trenutku. A budući da zatvorenici ne znaju koga čuvar promatra u određenom trenutku i da li uopće koga promatra, oni se ponašaju kao da su promatrani čitavo vrijeme (kao i kamere na zaobilaznici – vozimo u uvjerenju da cijelo vrijeme snimaju jer ne možemo vidjeti koja kad snima, a kad ne snima 😉  . Benthamov panoptikon je samo-regulirajući sustav namijenjen prvenstveno zatvorima ali i bolnicama i sanatorijima, a Foucault ga koristi da bi nam objasnio svakodnevne društvene prakse i da bi zorno pokazao kako ne postoji jedan veliki zli Čuvar koji ima moć i koji nas tjera, maltretira, disciplinira i kažnjava već kako u velikoj mjeri mi sami živimo u panoptikonu i sebe samo-discipliniramo.

Panoptikon.

Tako Sandra Lee Bartky u svome tekstu piše o discipliniranju ženskog tijela – piše o disciplinskim praksama koje proizvode društveno poželjno žensko tijelo koje je po gestikulacijama, ponašanju, izgledu i svojoj ukupnoj pojavnosti prepoznato kao „ženstveno“. (fusnota: ovdje govorim o „ženstvenosti“ kao jedinoj prihvaćenoj društvenoj normi ženskosti. Postoje različiti modeli ženskosti jer žena ima jako različitih ali dominantni, društveno poželjan model ženskosti je upravo „ženstvenost“).

Discipliniranje tijela

Bartky tako piše o ženskoj figuri gdje je norma mršava figura, zategnute kože, ne daj bože celulita ili strija ili ikakvog znaka starenja. Idealno žensko tijelo je zapelo negdje oko srednje škole. Kako je većina žena odavno prerasla svoja djevojačka tijela, od njih se očekuje stalno discipliniranje tijela u vidu različitih dijeta – apetit se konstantno mora pratiti, kontrolirati i njime se mora upravljati čeličnom šakom i aplikacijom koja precizno broji kalorije. Hrana je rijetko gušt, obično je slatki neprijatelj kojeg moramo uvijek držati pod kontrolom. Da se razumijemo, ne zalažem se za krafnjanje na kauču – ionako živimo u sjedilačkoj kulturi u kojoj ćemo još malo pa zaboraviti hodati ali jasno je što znači zdravo, rekreativno vježbanje, a što je ganjanje nekog nedostižnog ideala s Instagrama. Žensko se tijelo mora „održavati“ da bi što duže zadržalo karakteristike iz mladosti, što nije slučaj s Brad Pittom ili njegovim frendom Georgeom Cloonijem koji su „kao i vino, sve bolji s godinama“. Njima se na licu i u borama vide, kako im se tepa u novinama, „mudrost, karakter i iskustvo“ kojima se divimo, a u kombinaciji s njihovim prirodnim seksepilom, u poznim godinama Bred i Džorđ su „naprosto neodoljivi“. Žena kad je u poznim godinama, u najboljem slučaju se „dobro drži za svoje godine“ ili, ako je „sretnica“, proglašena je MILF-arom. Toliko o ženskom iskustvu i mudrosti.

Uvijek je zanimljivo popratiti seksizam u reklamama.

Osim konstantnog monitoriranja kalorija, još jedna disciplinska praksa tiče se vježbanja. Nemilosrdno se udara po „ciljanim ženskim“ vježbama koje udaraju u bolne „ženske“ točke tijela poput dupeta, bedara i trbuha. To je tipičan vid discipliniranja tijela koje se ubacuje u petu brzinu tamo negdje iza Tri kralja u siječnju kad već kreću „pripreme“ za ljeto. Ne, ne penjemo se na Himalaju, ne pripremamo se za Ironman, stvar je puno teža – moramo na „pripreme“ za skidanje u kupaći pred masom nepoznatih ljudi na plaži koji će nas procijeniti na temelju naših tijela i na temelju te procijene će donijeti sud o nama kao osobama. Bilo bi super kad bi vježbali neovisno o pritisku ljeta i kupaćeg kostima već zbog vlastitog zdravlja i dobrog osjećaja u svome tijelu, a ne iz beda jer smo pojeli pola kuglice sladoleda.

Ta potraga i brutalno ganjanje idealnog ženskog tijela koje je određenog oblika i veličine, podrazumijeva i kožu koja je mekana, bezdlaka, glatka, svilena, mirišljava i ne stari, a „navike“ i „rituali“ za takvu kožu zahtijevaju specijalizirano znanje i utrošak vremena i novaca. Kult mladosti i fitnesa itekako je u sprezi s konzumerizmom i industrijom, pa tako i cijelom paletom proizvoda koji „obećavaju“ mladost, utegnutost, seksepil… Taman sam danas naletila na oglas za nadomjestak prehrani koji „čisti tijelo, regulira apetit, topi masnoće, diže energiju“, a koji je „za snažne i odlučne žene koje znaju što žele“  (marketing na maximum 🙂 ja sam se odmah prepoznala kao odlučna, i evo, jer sam i snažna sam naručila ne jedan, već dva paketa). Što ne bi bilo fora da je ženska koža u svakoj svojoj fazi jedinstvena i lijepa, a ne da se dvije trećine života mjerimo s kožom djevojčice?

Samo što seksizam, a u ovom slučaju i veličanje nasilja, nažalost nisu stvar prošlosti.

Slike savršenih tijela koje, pogotovo od kad je društvenih mreža, skaču kao iz paštete, šalju poruku da ženska tijela, kakva jesu prirodno, nisu dovoljna. Naprosto, ne mogu se mjeriti sa (instagram) savršenstvom. Živo, žensko tijelo je uvijek u otklonu od norme – i onima koje su najbliže normi uvijek nešto još fali- „još samo pola kilice…“  U zadnje se vrijeme govori o „plus size modelima“ koje kao mijenjaju norme ali po meni, ne mijenjaju ništa. Plus size modeli ne „slave žene“ i njihove „obline“ nego slave opet drugi ekstrem. Isto tako, Kardašijanke s implantatima u sisama, guzicama, Michael-Jackson nosevima i predimenzioniranim ćubama od usnica ne „slave obline“ – one slave nerealne proporcije i estetsku kirurgiju i njihova poruka mladim curama nije „prihvatite se kakve jeste“.  Baš suprotno. Možda najnevjerojatnija stvar u medijima koja je zapravo krajnje uvredljiva je mjerenje vremena od kad je žena rodila do kad je „povratila“ svoju figuru („samo nekoliko mjeseci nakon trudnoće, slavna ljepotica je povratila besprijekornu liniju“…) – Džiiizs Krajst!

Kulturalno, na jednom polu je ideal savršenog Cindy-Crawford-kad-je-imala-21-godinu-tijela koje nikad ne stari, s gustom „Taft“ kosom, , a na drugom kraju je pak sad drugi „plus size“ ekstrem. Ono što mene zanima i što bi trebalo ući kao norma je ono u sredini: „savršeno-prosječno-jedinstveno žensko tijelo“ – ženska tijela koja su drugačija, raznolika i nesavršeno savršena. Sva ta tijela koja nikad nisu dovoljno lijepa/glatka/sisata/nogata/guzata/mlada/nasmiješena/kosata/visoka/niska/utegnuta… – uvijek su na neki način manjkava u odnosnu na idealnu normu ženstvenosti. „Da imam malo veće cice/da sam viša/da imam duže noge/ više mesa/da sam mršavija/ imam veće dupe/da mi je koža ljepša/da imam struk/ da sam mlađa/da nemam bore“…

Žene su reducirane na tijelo. Tijelo stoji za vidljivost i dostupnost svakom oku. Prvo vidimo tijelo na temelju kojeg donosimo sud, ne samo o tijelu već o kompletnoj osobi. Često je u oku upisana osuda, a svako oko pati od i predrasuda i stereotipa, tako naprosto je. Možda najsnažniji primjer toga su anoreksično i gojazno tijelo. Kako Elspeth Probyn u svome tekstu  „Glass Selves: Emotions, subjectivity, and the research process” kaže, osobu s anoreksijom, čim ju ugledamo, reduciramo na anoreksiju. Vidimo “kroz njih” – ne vidimo više osobu već anoreksiju i zaključak je da s tom osobom ”nešto ozbiljno ne štima” – tu osobu smo sveli na njeno tijelo i posumnjali smo u njen spoznajni aparat. Da li za osobu koja pati od gastritisa zaključujemo da nešto “s njom nije u redu“ ili da samo “ima gastritis”? Drugi pol koji Probyn opisuje tiče se pretilih osoba. Kad vidimo debelu osobu, ispuni nas gađenje i obično se javlja predrasuda kako je sigurno riječ o lijenčini i gubitniku od koje su mršavije osobe naprosto bolje– opet se na temelju izgleda donose sudovi o karakteru i samoj osobi.

Disciplinski projekt ženstvenosti i od kud to dolazi?

Discipliniranje tijela da bi se zadovoljila norma ženstvenosti zahtjeva radikalne tjelesne transformacije u toj mjeri da je svaka žena, na ovaj ili onaj način, osuđena na neuspjeh, kaže Bartky. Ono što se tada javlja kao posljedica je osjećaj srama zbog „manjkavog“ tijela. Žena svoje tijelo uvijek doživljava kroz pogled nekog Drugog. Muškarci gledaju žene, a žene gledaju druge žene. „Ženstvenost“ je spektakl u kojem svaka žena mora sudjelovati, kako Bartky kaže, i otklon od te ženstvenosti se uvijek mjeri, ističe i osuđuje.  Ženstvenost kao poželjan oblik ženskosti nije ništa „prirodno“ niti spontano – to je estetika koja se itekako konstruira kroz određene prakse. A opet, onda se žene ismijava zbog „trivijalnosti“ poput šminke i odjeće.

Tko je na čelu te discipline, tko je direktor? Ulogu imaju roditelji, učitelji, mediji, ovakve reklame, društvene mreže, cjelokupno društvo koje reproducira te norme. Ta moć nije centralizirana u jednoj točci, disperzirana je i svugdje je i nigdje istovremeno. Bartky se tako lijepo nadovezuje na Foucaulta i panoptikon – kao što i zatvorenik sam sebe kontrolira jer ne zna u kojem je momentu promatran, tako i mi žene internaliziramo od malena sustav discipliniranja i pokušavamo postići ideal, a budući da je ideal nedostižan (to mu je upisano u definiciju), diskrepancija između realnosti i ideala stvara osjećaj nezadovoljstva, manje vrijednosti i srama.

kad vidim ovo, opere me susramlje zbog autora/ice reklame. Kao kad na televiziji vidiš da je nekome bed i čekaš da prođe scena.

Discipliniranjem se stvaraju „poslušna“, disciplinirana tijela osuđena na vječnu manjkavost jer „samo još kilu da skinem…“. U tom se procesu regulira apetit, veličina i oblik tijela, držanje, gestikulacija, zauzimanje prostora, hod, ponašanje, izgled vidljivih dijelova tijela i žena tako postaje samo-nadzirajući subjekt koji sebe disciplinira i kažnjava, sa svrhom dizajniranja poželjnog tijela koje je stvoreno da ugodi i uzbudi. Svi smo više-manje u jednakoj situaciji budući da smo svi uronjeni u kulturu  koja njeguje takve norme i ideale, od rođenja smo dio te ideologije tijela. Ono što bi trebao biti ideal je slavlje različitih ženskih tijela i različitih ženskosti. Prehrana, vježba i svi ti „bjuti“ rituali trebali bi dolaziti iz nečeg pozitivnog – iz motiva brige za vlastito tijelo koje je predivno u svim svojim fazama, a ne iz samo-prijezira i straha zbog nedostizanja nekog glupog ideala koji je samo to – ideal. Osjećaj bivanja u ženskom tijelu bi trebao biti dobar i iz tog dobrog osjećaja bi se trebale živjeti različite prakse vezane uz tijelo. Realnost je suprotna – zbog nerealnog ideala stvara se loš osjećaj koji rezultira lošim praksama u lošu svrhu.

*Nije disciplinirano samo žensko tijelo –  postoje razni modusi discipliniranja muškog tijela i norme muškosti u današnjem društvu su jednako zanimljiva tema o kojoj se jako malo govori i piše, no tu je dinamika moći drugačija nego kad govorimo o ženskim tijelima.  Ja ovdje pišem o discipliniranju ženskog tijela budući da imam iskustvo bivanja u jednom ženskom tijelu.

Izvori:

Bartky, Sandra Lee, (1997) “Foucault, Femininity and the Modernization of Patriarchal Power” in Katie Conboy, Nadia Medina, and Sarah Stanbury (eds.), Writing on the body: Female embodiment and feminist theory. Columbia University Press.

Probyn, Elspeth (2011) “Glass Selves: Emotions, subjectivity, and the research process” in Shaun Gallagher (ed.), The Oxford Handbook of the Self. Oxford University Press.