02. Mar

„Sram me, al’ uzet ću još jedan“ (keks)

Cijeli sam dan u nedoumici – da li da pišem o odnosu hrane i sramote ili o nekoj od prpošnijih tema koje imam na lageru i jedva čekam da ih raspišem. Ali eto, već duže vrijeme mi se vrzma po glavi taj ludi odnos srama i hrane koji je kulturalno utkan u domenu hrane, barem u našem, zapadnjačkom kulturalnom krugu. Prije nego što krenem u tom smjeru, malo novosti: staklenik je pri kraju! Nasmrzavali smo se, nanerviravali, naspominjali rodbine u procesu, ali vrijedilo je. Današnji dan je predivan i sunčan i završili smo danas s postavljanjem krova.

Svježi krov staklenika!

Da, i ovaj tekst pišem u vrtu gdje upravo radimo staklenik tako da su popratne fotke aktualne fotke staklenika jer nisam doma i ne kuham pa još nema klope. Još novosti – sredinom mjeseca u Rijeci održim predavanje o hrani, javim na vrijeme; s udrugom „Šarolija“ kreću radionice u riječkom urbanom vrtu –ja ću učiti djecu vrtlariti, oni će mene sigurno nešto naučiti i stvarat ćemo zajedno svakakve vrtne čarolije i baš sam uzbuđena oko toga. I imam ge-ni-ja-lan novi alat za presadnice s kojim jedva čekam početi eksperimentirati, ubrzo vam ga pofotkam i napišem koju riječicu. I da – jedva čekam da se zemlja posuši i zagrije da započne ovogodišnja avantura povrćarenja!

Enivejz, da se vratim na sramotu što je tema ovog teksta. Dakle sjedim neki dan s mojom prijateljicom na kavi i kaže ona meni nešto što me baš nasmijalo ali i ponukalo na razmišljanje. Osvrnula se na naljepnicu koju je čovjek imao zaljepljenu na guzici auta i na kojoj piše „I ran a marathon“ („Otrčao sam maraton“) i kaže ona: „Ma koji maraton, nema veze ta naljepnica s maratonom i trčanjem, aj samo reci što zaista želiš reć’ – a to je da sam bolji od tebe!“. Zamijeni maraton s hranom i pitanje dana je – koliko je puta hrana u našoj kulturi samo bojišnica unutar koje se ljudi međusobno nakeljuju drugima na glavu s porukom „bolji sam“ i gdje je tu, od svih emocija, baš sram prisutan?

maraton11

Na što mislim? Primjerice, mršavnost nije sinonim za zdravlje ali u našoj kulturi mršavost jest norma ženskog tijela. Puno je nezdravih mršavih žena ali to je manje važno jer su mršave. Ne generalno ali često prisutan stav koji perpetuiraju mediji pa tako i žene same je „ja sam bolja od tebe jer sam mršava, prasico celulitna“, drugim riječima, „mogu se kontrolirati, a ti ne možeš i zato sam iznad tebe“. Tu je  hrana kao način kroz koji se postavljamo svojom boljošću (izmislila sam ovu riječ upravo) drugima na glavu. Primjerice, žene se promatraju kroz njihovu kilažu pa se na one malo jače s kojom kilom viška u našem društvu često gleda s prijezirom i s visine kao na prasice bez imalo volje, samokontrole i samodiscipline s komentarima „pogledaj što si je dozvolila, u što se pretvorila tc tc tc…“ s aluzijom da je ona jadnica, slabić koji se ne može kontrolirati. Ne potičem pretilost i mislim da je svaki višak kilograma kombinacija dviju stvari: emocija i nekvalitetne hrane.  Ali u ovom kontekstu prijezirnog dociranja s visine ženama koje ne ispunjavaju mitski kriterij kilograma govorim o nedostatku empatije i prilici koja se ne propušta da poseremo druge, učinimo da se posrame sebe i svojih tijela i istovremeno sebe uzvisimo. Još jedan teror mršavosti koji se perpretuira snažno u medijima je imperativ da se žena odmah nakon što rodi dijete vrati na prvotnu kilažu. Ako joj se nakon rođenja dijeteta život nikad neće vratiti u prvobitan (jer je valjada zato i rodila to dijete), zašto bi joj se vratila kilaža? Kad se s odobravanjem i ponosom govori kako je u trudnoći dobila „samo kilu“ ili s prijezirom osuđuje kako slonica nije skinula već te kile koje je nakupila nakon trudnoće. Žene su međusobno drugačije i imaju različita tijela i u različitim su emotivnim stanjima. Helou, žena je bila hodajući inkubator 9 mjeseci, balon na dva natečena gležnja i sad je mala tvornica hrane i života za jedno biće i zaslužila je pravo na svoje kile. Na „srami se slonice nelice, sjedi jedan iz skidanja kilograma“ ja kažem „ma fak ju frende!“ A da ne govorim kakav je duplo-nepravedan teror nad ženama iznad četrdesete koje su u ovom,mladošću opsjednutom društvu, ispeglanom od bora, zamisli jadnice a) ostarile, b) ne izgledaju identično kao u ljeto ’78. „ A bila je lijepa kad je bila mlada..“.  Da, starimo i tijela nam se mjenjaju! Mislim da ovo zaslužuje još jedan prosti prst društvu uz glasni „ma fak ju frende!“

Još jedan primjer sramote unutar domene hrane tiče se ljudi koji se s uzvišenošću i superiornosti deklariraju kao nešto. Nisu svi takvi ali svatko je upoznao barem nekoliko njih i upao u besmislen ne dijalog već monolog obrane vlastitih stavova oko prehrane. Sama sam bila deklarirana vegetarijanka pa veganka jako dugo vremena i znala sam pravo prijezirno naspram mesojeda reći „ne jedem meso/jaja/mljiečno“ ili „veganka sam“  ili što već i taj prijezir je nadilazio etičku poziciju u kontekstu životinja već je označavao hijerarhijsku poziciju „ja sam bolja od tebe“ i onda slijedi argumentiranje zašto jesti x nije ok. S prijezirom sam gledala na te mesojede kojima nedostaje minimum etike i suosjećanja koje sam ja u tom trenutku imala za životinje, ali ne i za ljude. I mislim da je to česta pojava, pogotovo u vremenu trendova kad je deklarirati se kao nešto hit. Da se razumijemo, nisu svi vegani/vegetarijanci takvi, ja progovaram iz svoje pozicije i svojih zapažanja i iskustva. Mislim da svatko ima pravo jesti što želi i ima svoje argumente za i protiv, ovdje govorim o prijeziru i hijerarhijskom pozicioniranju kad govorimo o prehrani i tome da se mi osjećamo bolje kad se netko drugi osjeća loše i posramljeno. A ono što puno ljudi koji imaju rigidne stavove neće priznati, a sama sam imala taj problem je žudnja za nečim za čime ne biste smjeli, ajme sramote! Najveća sramota i grižnja koju će malo tko priznati od sramote je grižnja zbog gušta za nečim što nije dopušteno koji se nekima ponekad dogodi. Ne generaliziram, progovaram iz vlastitog iskustva. Ja u jednom periodu nisam jela meso nekoliko godina i ne bi se okrenula za ničim mesnim, naprosto nisam imala potrebu  i sjećam se, jedan je dan mama napravila sarme i kad sam vidjela tu padelu punu zamotuljaka srećice koje su zvale „Ana, pojedi me“ htjela sam zabit glavu u padelu i posisat ih sve od jednom koliko sam žudjela za njima – a poslije sramota i kriza identiteta –ajme, kako kao deklarirana vegetarijanka mogu tako žudjeti za mesom?! Izdaja same sebe, kronično podbacivanje i krivnja. I shvatila sam da je svako deklariranje zapravo određivanje vlastitih granica i zatvaranje unutar njih. Naprosto se više ne deklariram kao ništa jer me to ograničava i samim time što mi nešto nije zabranjeno nemam problem s time. Ponavljam, nisu svi vegani/vegetarijanci/ne jedem gluten jer je to hit/na nekom sam posebnom režimu prehrane takvi ali sad ogoljujem do kraja, karikiram i pričam iz svog iskustva. I mislim da danas postoji neki generalni preser koji izlazi iz mnogih kad govorimo o hrani. I naravno, itekako je prisutan u medijima.

Da se vratim na početak teksta i naljepnicu i laganu digresiju koja nema veze s hranom ali je dobar primjer kako uvijek postoji netko kome ćemo se mi natekeriti na glavu ali bogami i tko će se nama – sjećam se dok sam aktivno trčala i vidjela one debeljuškaste žene koje se muče i pokušavaju trčati kraj kraj mene i s prijezirom sam razmišljala o vlastitoj superiorosti i boljosti i bila sam u tim trenucima cijepljena od suosjećanja s njima. A kad bi dišao neki trkač bolji od mene, za tren bi postala manja od makovog zrna i posramila bi se u usporedbi s njim. Ako je čovjek, dat će mi ruku, dobronamjerni savjet ili bar pogled, ako je šupak kao što sam ja tada bila, pogledat će mene s prijezirom. Tako je to, u krug dok ne osvijestimo to kod sebe.

Još jedan primjer sramote u životu ali i u hrani, možda i najdraži zovem „prisilni zen“. Znači, kroz godine sam prošla masu edukacija i seminara o hrani i svemu živome što se zove „alternativa“ i svugdje se čovjeku pristupa kao stroju koji svojim intelektom može dovest svoj život u red, pa tako i prehranu. Mislim da se život može dovesti u red, ali ne na ovaj način. Na jako puno tih seminara sam htjela pitati iskreno „dosta zajebancije, ajmo sad zapravo, kako živite, kako se nosite s hranom, s emocijama, s lošim osjećanjima, vlastitom sjebanošću, ajmo iskreno, kako ste se počeli osjećati bolje sa sobom i živjeti bolje, drugačije?“. Drugim riječima, nemoj mi prodavati spiku prisilnog zena „ja sam super, nadvladao sam svoje demone, sretna sam osoba i nosim lanene hlače i slobodouman sam pa ću te malo prosvijetliti jer sam u stanju više svijesti od tebe“. To je hijerarhijsko pozicioniranje. Jako puno njih prodaje spiku kako je intelektom moguće nadvladati sav taj emocionalni košmar koji je u nama i zbog kojeg u suštini kojeg često jedemo što nije dobro za nas. Frende, greška! Ne znam nikog tko je to uspio. Da, možeš se izdrilati oko hrane ali ćeš možda pušiti više trave ili cugati pivu u velikom količinama ili nagledavati realiti šoove i sumanuto čistiti već čistu kuću. Ali vjerujem da ako se odluči pustiti muku da izlazi van, ako se odluči suočavati se s demonima i strahovima koji postoje unutar svakog od nas i zbog kojeg smo nesretni, i ako unatoč težini, strahu i neprijatnim emocijama ustrajemo, tako se posljedično mijenjamo mi sami, pa tako i navike i stavovi o hrani. Nije lako mjenjati sebe niti svoje životne navike pa tako ni prehrambene. I još je teže biti iskren i stati kao čovjek, a ne postaviti se kao Boljost.

Još jedan zaključni poznati primjer sramote i hrane,  pa gibam nazad u staklenik, evo, čitam jučer kako danas vodeći poremećaji u prehrani nisu anoreksija ni bulimija već „binge eating disorder“, ne znam kako se to kod nas prevodi pa ću ja to prevesti kao „kompulzivno prežderavanje“, naprosto gubitak kontrole i sumanuto manjanje. Mislim da se to svima nama s vremena na vrijeme dogodi, pisala sam već o tome, zovem to i „emotivno prežderavanje“, naprosto, loše se osjećaš i dozvoliš si utješiti se hranom kojom u tom trenutku mičeš fokus s lošeg osjećanja i na tren osjećaš ugodu, a posljedično sram. Na primjer, fokus s nesigurnosti na poslu ili nezadovoljavajućeg odnosa s partnerom u tom trenutku zamaskiraš u jafa kekse. Ali ono što poslije slijedi je sramooootaaa! Sram zbog posrtanja i „gubitka kontrole“  i još jedna stepenica niže u samopoštovanju za koje misliš da ne može biti niže, ali ha! shvatiš da ipak može. Grižnja i sramota jer jedemo što ne bismo smjeli, a ne možemo si pomoći. I sami se promatramo kao posramljeni jadnici bez samokontrole. Pa kreneš na dijetu od očaja što si to dopustila (pišem u ženskom rodu jer se osjećam kao žena ali u potpunosti je primjenjivo na muškarce) pa si gladna k’o faking vuk jer jedeš danima samo salatu, sirovo povrće i onaj odvratan stiropor od riže pa pukneš nakon tri dana pa si izdeprimirnana jer se osjećaš kao izmet, a ne čovjek jer nisi dovoljno izdisciplinirana da kontroliraš barem to što jedeš ako ne možeš ostatak života i samopouzdanje i samopoštovanje ode još jednu stepenicu dolje pa se od muke zabiješ u kauč s tri sezone serije i čipsom. I nutelom. Jer slano pita slatko. Pa slatko slano. Pa tako dok ne završiš na kečapu i kiselim krastavcima u tri ujutro. Pa opet ispočetka. I sram te što tako jedeš. Opet sramota. Eto, toliko o sramoti. Sljedeći put mijenjam temu u neku prpošniju.

Još malo pa gotov!

Fino klopajte. I svi smo isti ispod kože. I uživajte u ovom predivnom sunčanom danu!

Živjeli,

StaklAna

p.s. A propos predzadnjeg posta, bila sam kod babe. I skuhala je maneštru. Baba forever.

Nema do babine maneštre!