09. Jan

Suvremena proizvodnja hrane

Globalno, lokalno, etički? Regenerativna poljoprivreda? Napisala sam novi tekst za Zeleni kutak Gradske knjižnice Rijeka.

Hrana danas postaje goruće pitanje. Više-manje, svima su već poznati problemi s kojima se susrećemo na globalnoj razini, poput rasta populacije, globalnog zatopljenja, klimatskih promjena i onečišćenja okoliša.  Svi se ti problemi reflektiraju na proces proizvodnje hrane. Još jedan zanimljiv i važan segment tiče se samih kupaca i krajnjih konzumenata, a to je činjenica da ljudi danas imaju specifične zahtjeve po pitanju informacija. Naprosto, ne zanima ih više samo nutricionistički aspekt hrane, primjerice „koliko deblja“ komad torte već ih zanima šira slika. Postavljaju se pitanja oko uzgoja i porijekla hrane, uvjetima uzgoja životinja, pravednosti trgovine („fair trade“) koja nalaže poštenu cijenu za proizvode i rad, zanimaju ih nove namirnice koje se kontinuirano plasiraju na tržište, pitanje održivosti se sve češće postavlja… Sve su to stvari koje mnoge ljude zanimaju prilikom kupovine hrane.

Globalizacija

Dakle, s jedne strane imamo znatiželjnog kupca, konzumenta, a s druge strane imamo proizvodnju i distribuciju hrane koja je danas, više nego ikad oblikovana globalizacijom. Globalizacija je proces karakteriziran interakcijom koji postoji od kad postoji ljudi, samo je danas snažnija i brža nego ikad zahvaljujući razvoju tehnologije, komunikacije i transporta. Ta brzina globalizacije reflektira se i u domeni hrane pa tako danas živimo u raju konzumerističke dostupnosti gdje je hrana s druge strane svijeta udaljena samo jednim klikom miša. Nekad je lanac opskrbe hranom bio mnogo kraći i za većinu ljudi bio je uglavnom determiniran lokalnom i sezonskom ponudom. Hrana se u velikoj količini proizvodila lokalno, unutar granica, a prije ere supermarketa hrana se nabavljala na tržnicama i u lokalnim dućanima. Danas je moguće u kratkom roku kupiti bilo koji proizvod iz bilo kojeg kraja svijeta i rezultat toga je dugi lanac opskrbe hranom koji se sastoji od mnogih karika – od samog uzgoja hrane, obrade i prerade, pakiranja, transporta, distribucije, marketinga, trgovine pa sve do krajnjih korisnika. Upravo zbog činjenice da hrana danas putuje globalno i prelazi dug put, etika je važna komponenta koja bi se trebala implementirati u svaki korak upravo zbog kompleksnosti cijelog lanca. Primjerice, kad govorimo o samom uzgoju hrane, etika se odnosi na pitanje etičnosti konvencionalnog uzgoja koji se temelji na sintetičkim preparatima u vidu različitih pesticida i umjetnih gnojiva koji štetno djeluju na eko-sustave. Da li ih je etički koristiti iako je već jasno da je priča neodrživa? Etika se odnosi i na pitanja uvjeta radnika unutar samog procesa proizvodnje hrane budući da je uglavnom riječ o potplaćenim radnicima, često migrantima koji rade u teškim uvjetima i često lišeni radničkih prava. Proizvod treba transportirati, često na drugi kraj kontinenta ili svijeta – u našoj hiper-globalizacijskoj eri, transport je odgovoran za veliki komad Co2 otiska, a pakiranje u plastičnu ambalažu također ima enormno štetan utjecan na eko-sustave. Koliko su to ne-etične prakse i kako ih promijeniti? Oglašavanje i marketing, primjerice proizvoda za koje se zna da su nezdravi, obiluju šećerom i lošim mastima, također imaju svoju etičku dilemu – je li etički uopće oglašavati proizvode za koje se zna da su štetni za zdravlje?

Politika

Konvencionalna poljoprivreda je  neodrživa i o tome se sve više govori. Takva vrsta devastirajuće poljoprivrede, spojene s kapitalističkim imperativom profita iznad svega, rezultira neodrživošću koja za sobom ostavlja manjak obradivih površina, zagađenje i eroziju tla, nestašicu vode i uništavanje čitavih eko-sustava. Globalno, svi smo u banani i aktualna politika ne pokazuje posvećenost promjenama. Međutim, u tom crnilu ipak ima nade i primjera dobre prakse. Ima osviještenih zemalja koje itekako mijenjaju politiku i sistematski se okreću održivim praksama, poput Danske koja je u misiji da postane zemlja sa 100% organski proizvedenom hranom. Osim što njihovo Ministarstvo okoliša radi sistematske promjene u preusmjeravanju na organski uzgoj hrane, reforme se događaju i u najvažnijoj sferi – u obrazovanju pa se tako u školama jede zdrava hrana i djecu se educira o značenju i važnosti ekologije, klimatskih promjena i organskog uzgoja hrane. No, nismo svi Danska, većina je država kilometrima udaljena od takve sistematski provođene „zelene“ politike. Ali to ne sprečava ljude da sami na svojim gospodarstvima žive alternativu konvencionalnom uzgoju hrane koji se pokazuje kao neodrživ. Mnogi su različiti pristupi prisutni pod zajedničkim nazivnikom „organski uzgoj“, a ono što je zajedničko svim tim pristupima jest suradnja s prirodom.

 „The future is organic“

Jedan aktualni odgovor na galopirajuće klimatske promjene i neodrživost suvremene agro-politike nalazi se u pojmu „regenerativna poljoprivreda“ („regenerative agriculture“) koju prakticira i prihvaća sve veći broj malih poljoprivrednika i farmera koji jedini zapravo mogu stajati kao alternativa velikim korporacijama i proizvođačima hrane. To predstavlja snažnu promjenu koja se upravo sad događa, na globalnoj razini. „Regenerative organic“ je termin koji je skovao Robert Rodale kako bi razlikovao poljoprivredu koja nadilazi „održivu“ poljoprivredu budući da nije samo stvar u održavanju već poboljšanju, odnosno regeneraciji tla, ekosustava i društva. Inače, Rodale Institute osnovao je J.I Rodale 1947. godine u Pennsylvaniji i danas funkcionira kao jedna od vodećih ustanova po pitanju organske poljoprivrede. Temeljni princip je u poštivanju prirodnih procesa i sezonskih ciklusa, bioraznolikosti, prakticiranju tehnika poput plodoreda, upotrebe komposta ili zelene gnojidbe – praksi koje čovječanstvo prakticira već tisućljećima i za koje znamo da funkcioniraju. Osim regeneracije tla koji je preduvjet za snažne biljke pa posljedično i zdravu hranu, jednaka se pažnja pridaje drugom segmentu, a to su životinje koje se uzgajaju etički i na temeljima slobode – od neadekvatnih uvjeta uzgoja, straha, gladi, boli i bolesti. Životinje koje se uzgaja poštujući ovakve postulate imaju slobodu kretanja i odlaska na ispaše, transportiraju se ograničeno i u humanim uvjetima i imaju prikladan prostor za život u vidu adekvatnih štala. Dakle, životinje nisu instrumentalizirane isključivo kao buduće šnicle već se prema njima postupa etički i humano. Treći segment, društvo, jednako je važan pa se tako u ovakvom pristupu proizvodnje hrane jednaka pažnja pridaje i radnicima u vidu poštene plaće, poštenih uvjeta rada, osiguranja i radničkih prava. Dakle, radi se o jednom etičkom pristupu proizvodnje hrane koji nadilazi samu hranu i zahvaća širi aspekt društva.

Lokalno – da!

„Regenerativna poljoprivreda“ je pristup koji svaki proizvođač hrane može prihvatiti i živjeti unatoč sistemskoj politici koja možda ide u drugom smjeru. Svatko ima mogućnost izbora na koji način će uzgajati hranu, a isto tako kupci imaju mogućnost izabrati koga će podržavati svojom kupovinom. Promjene počinju odozdola i svatko ima moć na svojoj mikro-razini. A mnoštvo mikro-razina i promjena stvaraju koncentrične valove koji utječu na makro-priču. Ono što uvijek ponavljam i čemu se nadam je da će ljudi uz našeg kraja, krenuti s lokalnim i organskim uzgojem povrća. Zamislite svijet u kojem svaki riječki kvart ima svog „dilera zelenjave“! A možemo, jer smo još uvijek u dobroj poziciji – zemlje imamo na pretek, klima nam je odlična, a riječki monsuni nam garantiraju vode u izobilju. Oživimo Kvarner!

Mladi lukac raste i čeka proljeće, baš kao i ja.