29. Sep

Ta famozna riječ – „organsko“

Što jedemo kad jedemo „organsko“?  Je li ta riječ samo jedna od fensi, pomodnih, preser riječi na temelju koje se dere naivce ili ima neke priče koja drži vodu iza toga? Prošli tjedan sam održala predavanje baš o toj famoznoj riječi. „Organsko“.

Svatko ima svoju paradigmu prehrane, nekome je važno da je hrana „zdrava“ („zdravo“ kao pojam i što to uopće znači je isto na tapeti u jednom od idućih tekstova); netko kaže da nije bitno je li „organsko“ ili ne, samo da je prehrana raznovrsna; nekome je imperativ  potrošiti više energije nego što je unio pa da je kilaža okej al sama kvaliteta hrane je tu sekundarna; netko ne jede gluten; netko roka po tradicionalnoj babinoj kuhinji i guši se u gulašu i štrudelu; nekome je jedini imperativ nepce pa „sljubljuje“ vino s brancinom i pjenicama; a netko ne jede kelj jer ga ne voli. Svatko ima svoju ideju prehrane koja se uklapa u njegovu sliku svijeta i to je okej.

Hrana kreće od zemlje, od uzgoja, a konvencionalna poljoprivreda je neodrživa. Biljke (izrasle iz hibridnog sjemena koje ne daje kvalitetno sjeme za bebe potomke već se svake godine mora nanovo kupovati i tako se uništava biološka raznovrsnost, a deblja ovisnost o korporacijama koje prodaju sjeme) se pumpaju umjetnim gnojivima da bi što brže izrasle i što prije završile na policama supermarketa. Te biljke su nutritivno skoro bezvrijedne, napucane su umjetnim gnojivom, koje djelomično ostaje u njima pa tako posljedično završava u našim tijelima, a djelomično odlazi u vodu (koju opet mi pijemo). Dokazana je štetnost koju „cidi“ (pesticidi, herbicidi, insekticidi) imaju na ljudski organizam. To je bespredmetno i ne da mi se sad pisati koja su „istraživanja to pokazala“ (jer inače me nervira to preseravanje i dokazivanje famoznom „istraživanja su pokazala“ jer danas imaš za sve „istraživanje koje je pokazalo“) jer pokazuje sama logika. Jer ako pumpaš biljku s masu kemije, pojedeš tu biljku, da, pojeo si i masu tih govana koja uništavaju tvoje zdravlje. Tijelo je fantastična mašina koja ima genijalnu sposobnost čišćenja i obnavljanja ali u jednom trenutnu od te silne kemije i ono pregori budući da, „cidi“ kao i umjetna gnojiva jesu štetni i kancerogeni i povezani su s nizom bolesti. Zemlja je osiromašena, potrošena, zagađena, kao i voda u koju se ispire sva ta kemija. A mi to jedemo. I tako u krug. Neodrživo za zemlju i prirodu, ali neodrživo i za naš organizam. Znam, crnjak totalni, jebi ga.

Zanimljiva je povijest razvoja umjetnog gnojiva i „cida“ – početkom 20. stoljeća velike količine dušika koje se više nisu koristile za proizvodnju eksploziva su preusmjerene u kemijske kompanije koje su počele proizvoditi „kemiju“ za poljoprivredu tako da je ta poljoprivredna „kemija“  zapravo prateći proizvod rata i snažno se počela razvijati upravo između dva svjetska rata.

Vratimo se na „organsko“. To nije jedinstvena metoda već obuhvaća različite načine uzgoja hrane kojima je zajedničko to da se hrana uzgaja prirodno, bez kemije, bez umjetnih gnojiva i „cida“. Znači, kod „organskog“ nije riječ samo o finalnom proizvodu kojeg jedemo, već je riječ i o načinu na koji je to nešto proizvedeno, tj. uzgojeno.

Mrkvica je ove sezone bila fantastična unatoč uvjeravanjima kako kod nas u Primorju ne uspijeva i kako neće nikako ići bez mineralca jer je zemlja škrta.

„Organsko“ je pokret koji je nastao iz lokalne priče, od malih obiteljskih poljoprivrednika koji su željeli alternativu konvencionalnom načinu poljoprivrede koji osiromašuje seljaka, a puni džepove korporacijama (zbog ovisnosti o sjemenu, umjetnim gnojivima i „cidima“) i koji je štetan za čovjeka i za prirodu. Pokazali su „prosti prst“ konvencionalnome.

„Organsko“ kao globalni pokret se institucionalizirao 1971., kad su Francuska, UK, Švedska, JAR i Amerika osnovale Internacionalnu federaciju organske poljoprivrede (organizaciju koja danas broji preko 116 država članica) i koja brine o standardima, certificiranju… Da, svima nam prođe kroz glavu kad plaćamo nešto što je s certifikatom“, je l’ uopće istina il sam panj na kome netko masno zarađuje i postavlja se to famozno pitanje –  da li vjerovati certifikatu ili ne. Na primjer, imam svog likića od kojeg kupujem maslinovo ulje ali postoji masa stvari koje ne mogu nabaviti lokalno, od čovjeka kojeg znam i kojem vjerujem, e tu onda biram kome manje ne vjerujem jer jebi ga, na kraju nekoga moram odabrati. Često se oslanjam na certifikat ali i na vlastiti filing pa kupujem od nekoga ili u trgovinama za koje imam filing da rade poštenoodabrala sam vjerovati im.

Organski način proizvodnje hrane sa sobom nosi širu priču – ljudi koji proizvode, kupuju i jedu takvu hranu, osim što žele jesti zdravo, često žele i održivu poljoprivredu, brinu se i za svoje zdravlje ali i za okoliš i za šire društvo – u ideju „organskog“ bi trebala biti utkana i želja za pravednijim, čišćim i boljim svijetom. To zvuči utopistički, ali jebote život bez nade u bolje sutra i bez utopije. Često se na proizvodima zna naći oznaka „fair trade“ – to znači da je svaka karika u proizvodnji pošteno plaćena (bi trebala biti), pogotovo na čokoladi i kavi – to znači da to zrno kave nije nabrao mali čovjek za dva dolara tjedno koji dirinči 15 sati u nehumanim uvjetima, već da je čovjek koji je to ubrao adekvatno plaćen za svoj rad. Naravno da je i industrija skužila da je niša „organaša“ velika i da je idealna za mužnju para i istina, pod „organsko“ se sad tu svašta gura i to je problem za jedan novi tekst, ovdje govorim o generalnoj ideji iza tog načina proizvodnje hrane.

Organski način proizvodnje nije samo moguće rješenje za lokalne probleme proizvodnje hrane već i za globalne jer globalno je sačinjeno od masu lokalnog. Unatoč tome što masa ljudi brije na to da samo GMO priča može spasiti svijet, postoje primjeri koji pokazuju drugačije. Prije „organskog“ je bila biodinamika koju je utemeljio početkom 20. stoljeća Rudolf Steiner, porijeklom “naš” čovjek, iz Donjeg Kraljevca. Problem s njegovim učenjem, barem meni, je njegov nerazumljiv, apstraktan i mističan jezik jer da prođem kroz njegov tekst treba mi štemalica. Malo kasnije, jedan je čovjek imenom Alex Podolinsky napravio revoluciju ne samo u Australiji, gdje je napravio pravu revoluciju u poljoprivredi, već i u samoj biodinamici kao metodi uzgoja hrane budući da je  Steinerov hermetički zatvoren i težak jezik preveo u logičan, jasan i razumljiv  jezik i metodu. Podolinsky je primjer od kojeg se treba učiti pa da vidiš kako se itekako može, samo je pitanje onda od čega će industrija sjemena i kemije, a posljedično i farmaceutska industrija, zarađivati? On je svojim primjerom pokazao, i još uvijek pokazuje, da je biodinamika fantastična metoda, ne da je održiva već prirodi vraća više nego što od nje uzima, a taj način ophođenja prema prirodi jedini je recept za ravnotežu i održivost. U Hrvatsku su Podolinskog doveli divni Iličići koji imaju svoje predivno biodinamičko imanje u Sv. Petar Čvrstec i osim što uzgajaju svoje sretno povrće, svoje znanje, iskustvo i savjete nesebično dijele.

Vidi ga! Podlić je totalna inspiracija od čovjeka. S preko 90 godina on još uvijek đira po svijetu, posjećuje imanja i vrtove, daje savjete i educira. To znanje i savjeti su neprocjenjivi. Živa legendica! I Jasminka koja ga je dovela pravo u moj vrt.

„Organsko“ nije samo hipi fora već je riječ o jednom održivom i zdravom načinu proizvodnje hrane, s čvrstim temeljima s kojima se nazire jedna humanija, čišća i sretnija budućnost u odnosu na konvencionalnu poljoprivredu koja kratkoročno (nekima) donosi ogroman profit, no dugoročno devastaciju, tugu i u konačnici, neodrživost. Mislim da „organsko“ treba zamijeniti „domaće“ jer „domaće“ ništa ne znači, to je prazni označitelj, već sam pisala o tome u jednom od prijašnjih tekstova. Jer kad nonica izgovori „da, domaće je, evo, jutros ubrano u vrtu“, unatoč tome što je nonica iber draga i simpa, ne, to ne znači da je stvarno ubrano u njenom vrtu, a da nije kupila na glavnoj placi jutros u 5, isto tako ako i jest uzgojeno u njenom vrtu, ne znači da nije špricala koktelom kemije „jer bez toga ne ide“ isto kao što ni mrkva neće u Primorju. Više nije samo važno od kuda je nešto došlo, pa je „domaće“ pa je super jer „volimo hrvatsko“ jer je domoljublje in,  već je pitanje kako je uzgojeno jer sve čime se ta biljka hranila/špricala, mi posljedično unosimo u svoje tijelo. Doslovno jesmo ono što jedemo. Zato je “organsko” važno.