23. Apr

Tijelo

Znači, ja sam nakon masu godina provedenih sjedilački, odlučila zarotirati život u drugačijem smjeru i baciti se u poljoprivredu – teška fizikalija od posla u kompletno suprotnom ekstremu. Gospodin Anino povrće je isto u fizikaliji od posla – građevina. On meni uleti u polje kad treba, a ja njemu na gradilište. Oboje smo rekreativno više-manje cijeli život proveli u spotu, zapravo, mrcvarili smo tijela treninzima i naporima do pred par godina, a ono se poslušnički nije bunilo. Do pred malo. Ja sam prošlu poljoprivrednu sezonu završila s katastrofalnim bolovima u leđima koji su trajali mjesecima. Svako toliko bi se pokočila i jedva bi se vukla, nonice od 93 godine su bile pokretnije i u boljem stanju od mene. Bol je postala svakodnevno-frustrirajuća. Doktori, pretrage, fizikalna. Skolioza od ranije, to sam znala, potrošeni diskovi uz prstohvat okoštavanja. Ništa strašno, više-manje tipična priča prosječnog Hrvata i Hrvatice iznad 30-e. Jedino, ja sam taman život preokrenula iz temelja i bila sam katastrofalno isprepadana s idejom da ću možda morati odustati od poljoprivrede u što sam uložila sve. Jer ja u tom poslu ovisim 100% o tijelu – moj novi posao je hard-core fizikalija. „Morat ćete paziti na leđa“. Što to znači? Nije me zadovoljavala ideja „poštede“. Pa sagneš se zavezati tenisicu pa te ukoči. I što to zapravo znači „štediti leđa“? Užasavala me ideja da ću postati zarobljenica vlastitog tijela i jedna od onih što nikad niš’ ne može jer ima „slaba leđa“. Neću. Postala sam očajna, leđa su me bolila konstantno i nisam znala hoću li morati odustati od poljoprivrede, zapravo bila sam u dosta teškom psiho-fizičkom stanju. Frustrica i očaj. Ni gospodin Anino povrće nije bio ništa bolji. Bili smo k’o dva nonića, samo smo se žalili na leđa i bolove.

„Okej, nešto moram učiniti po pitanju leđa, nekome moram dati povjerenje. Ali koga, gdje?“ Nije mi samo bila stvar izgleda (mada je i to važan apsekt) već doslovno posla i egzistencije. Ne želim nekog tko je skinuo dva treninga s you-tubea. Želim nekoga tko savršeno razumije tijelo, pokret i moju situaciju jer mu dajem na povjerenje svoje tijelo koje je u bolovima, a od njega živim. Uvijek sam bila nepovjerljiva prema grupnim treninzima i teretanama. Dobijem osip na samu ideju nekog nabildanog njoka kojem je glava prišarafljena na malo nabildano tijelo i kojem iskače žila glupača dok mi urla na uho „ajdeeee, radiiiiii!!“ Neće ići. A još više od testosteronskog njoka koji je sanjao o tome da bude marinac, instant nervozu stvaraju prešetavanja, odmjeravanja i kokošarenje po teretanama. Mizantrop u meni podemoni.

Rekao nam je naš prijatelj L.H. „Dođite kod Mikete. Tamo vam svi dođu sjebani i vrate se k sebi ubrzo. Mene je doveo u red.“ I tako smo nas dva sjebanca odlučili se dati Miketama u ruke. I evo nas, četiri mjeseca kasnije. Dižemo se nekoliko puta tjedno u 5 i malo prije 6.30 smo u dvorani. I to su genijalna jutra koja nas razbude i dovedu u kontakt sa svojim tijelom na najbolji mogući način. Treninzi su odlični. Smisleni. Ne „štede“ moja „slaba leđa“. Već  pravilno jačam tijelo da mogu iznijeti silinu posla. Ma ne posla već života. Ne pumpam kilaže bespotrebno. Već učim pravilno izvoditi pokrete  koje izvodim cijelo vrijeme dok radim – dok se saginjem, kopam, jarim vreće, rotiram se i tu jačam svijest  o ispravnim pokretima. Ali zapravo to su sve pokreti koje radimo nesvjesno sto puta dnevno. Koliko puta dnevno se saginješ? Saginješ li se pravilno? Ne možeš se poštedjeti od života – jariš vrećice iz dućana, čučneš sto puta dnevno iz bilo kojeg razloga, pa živimo u pokretu, nema poštede. Možeš jedino naučiti pravilno izvoditi pokrete da postaneš funkcionalniji, jači i da si digneš kvalitetu svakodnevnog života. Ovo je totalno autentičan pristup tijelu i vježbanju. Next level od svega što sam ikad probala.

Gušt.

Nama su ti jutarnji treninzi zajednička gušt-aktivnost. Sretna sam jer postajem sve jača, fleksibilnija, okretnija. Krenula je nova poljoprivredna sezona, a ja sam jaka, mogu iznijeti posao i ne boli me. Volim atmosferu u toj dvorani, nema napornih nasada, čovjek se tamo dobro osjeća i kad se nakon treninga zaputiš u dan i na posao, ispunjen si, dobro se osjećaš u svom tijelu. Na izlazu piše „nastavi“. I nastaviš se kretati što ispravnije, imaš tu svijest o tijelu. Naša jutarnja ekipica je mrak – zafrkancije, razgovora i rada u taman omjerima. I sretan si kad probiješ svoju granicu tijela. Moje pokrete je ograničavala bol, a sad nekako izlazim iz te čahure. Ono što je meni najznačajnija stavka je kvaliteta rada i stručnost – instruktori i instruktorice ali baš svi – osim što su topli i dragi ljudi, bez onog napornog, a u toj vrsti posla tako čestog nasada s visine, stvarno znaju svoj posao – tehnika, tehnika, tehnika i korekcija, uz zdravu dozu humora i zafrkancije. To me zapravo i privuklo. Ništa naglo, luđački, pumpanje. Polako i kako treba.

Ljubav je na selu. I ovo nije čovjek iz Monsanta već moj brat koji kosi.

Ovo nije plaćen članak, sponzorstvo ili slično. Neću dobiti vreću proteina niti džabe mjesečnu članarinu. Ovo je tekst zahvale jer zahvaljujući ovom autentičnom pristupu razumijevanje tijela, gospodin Anino povrće i ja smo u punoj forci za vrt i građevinu. Ovo je tekst za sve vas s istrošenim diskovima, lošim koljenima, šarafima u ramenima, svima koji bi htjeli početi baviti se sobom i svojim tijelom – postoji jedno super mjesto u gradu!