17. Aug

Tržnica je trbuh grada, a ja sam placarica!

„Tržnica je trbuh grada“, napisao je jednom negdje Émile Zola. Nije da je sad ovo moj intelektualni preser već je stvar u tome da mi se u zadnjih deset dana kompletno promijenila percepcija place i života. Zašto? Jer sam postala placarica! E, toliko se toga dogodilo, nisam stigla sve prijaviti. Znači, pred desetak dana sam prvi put došla na placu, iznajmila štand i prodala svoje povrće. Zvuči ful jednostavno, prosto k’o pasulj kako bi se reklo. Ali meni je bila frka. I hvala svim Povrćoljubcima na dolasku i kupovini, od srca ljudi!

E, koje iskustvo! Znači, bila sam usrana kao nikad u životu, bez zezancije.  U petak sam skužila da moram ić’ to prodati jer mi nije rješenje dijeliti rodbini i prijateljima, moram se baciti u to unatoč frci. Posudila sam vagu od prijateljice trgovkinje. I tako, u subotu prije 6 ujutro sam došla na placu i s tih nekoliko kašetica stala na štand koji sam izrentala na taj dan.  Na novom mjestu i ulozi u kojoj nikad nisam bila. Predstavila sam se susjedama, dvjema iskusnim, predivnim ženama koje su me uvele u život tržnice i zahvalna sam im na tome forever. Jer su mi dale potporu. I baš su žene i po’! Naravno da je bilo podsmijeha i podjebavanje od strane nekih drugih susjeda u stilu da sam mlada, zelena, nemam dovoljno robe i otići ću prije nego što sam došla.. Osjećala sam se prestravljeno, kompletno usrano, nedoraslo starim placarima i placaricama, u frci kako će ljudi reagirati na moje povrće nesavršenog izgleda, hoće li biti zainteresiranih, hoću li ga uspjeti prodati… „Ma šta ja tu radim, samo se sramotim s tim mojim povrćem, ma smiju mi se svi, ajme mila majko sramote, zemljo otvori se…“ do eskalacije i životne propasti „O, Bože, Isuso, Marijo i ekipo, jesam li ja normalna, kompletno sam se zeznula u životu, nepovratno, ajme zajeba, majko mila, jesam li ja normalna, da povrće, da uzgoj, da prodaja, ma daj Ana, jesi se zeznula,  ajde sad samo preživi sad ovaj dan i nikad se više nećeš pojaviti, nikad, nigdje, samo ćeš nestati i nitko više neće čut’ za tebe, kao da se ništa nije dogodilo, pa poslovi propadaju svaki dan, „Anino povrće“ je samo jedna od budućih propalih firmi..“Ali kako sam polako emotivno kužila da JA PRODAJEM SVOJE POVRĆE, HEEEEJ!, opuštala sam se. Oko 11 sve je bilo prodano – i krastavci i tikvice i matovilac i sva blitva! Moje povrće! Nema veze kolike količine. Ej, ljudi, ja prodajem svoje povrće. Ja sam počela realizirati svoj plan. E, sreća ogromna! Mislim da je tako s pokretanjem svakog posla od nule.

Moj štandić već pri kraju. Već je većina toga bila prodana. U pozadni moja super susjeda.

I kad sam se počela pakirati za ća tu subotu, dolazi meni lik koji drži štand iza mene i nudi mi posao. Ima slobodan štand do kraja mjeseca jer je žena koja je na tom štandu na godišnjem i pita on mene jesam li zainteresirana da do kraja mjeseca radim na štandu prodavajući njegovo povrće, a kad imam svoje povrće, prodajem i svoje? Kažem da ću razmisliti i javiti mu se. Sva izvan sebe jer su se stvari počele događati ekspresnom brzinom i osjećam kako mi srce tuče, pričam s gospodinom Povrćem i zaključimo da ionako čekamo obilniju kišu da krenemo s obrađivanjem novog vrta, jesenskom sjetvom i s postavljanjem plastenika, i zašto da ne? Ono što trebam je iskustvo. Jednom sam negdje pročitala, da parafraziram, da ne biraš konkretan posao već polje koje te zanima unutar kojeg radiš i usavršavaš se. Tipa ako želiš postati chef, moraš krenuti od pomoćnog radnika u kuhinji koji pere zagorene padele i sjecka tonu luka pa ćeš jednom biti chef, nećeš postati chef sada i odmah. Mene zanima hrana, uzgoj i prodaja. I zanima me sve u toj domeni. I hoću iskustvo i znanje.

I tako sam ja u ponedjeljak u 6.15 bila na placi. I tako svaki dan do kraja ovog mjeseca. Možete me naći na štandu desno od ulaska u ribarnicu. Prodajem robu od spomenutog kolege, iz Istre. Kad u Klani sazori, dofurat’ ću na placu. U Klani još uvijek čekamo pomidore, krastavce mi je nažalost prošli tjedan plemenjača pokosila. Teška je bila ova godina, vrijeme mi nije bilo naklonjeno. Cijelu Klanu sam obradila na ruke, sama, što je uzelo previše vremena. Skužila sam i da sam imala nerealna očekivanja prinosa za prvu godinu. Uzeli smo nedavno novi vrt na puno nižoj nadmorskoj visini i sad čekamo kišu jer je riječ o livadi koja se godinama nije obrađivala i zemlja je kamen-tvrda i da bi ju obradili, nužna je dobra kiša koja će dobro, barem jedno 20, 30 cm natopiti zemlju. Super je to da ćemo imati i tri plastenika koji će omogućiti cijelogodišnji izvor povrća. I traje sve puno sporije nego što sam mislila. I okej je. Idem dalje. Neću izletiti s prvim problemima i teškoćama. Dok ne padne kiša i ne posijem jesensku sjetvu, odlučila sam steći iskustvo na placi, infiltrirat se, vidjet kako placa diše. Učim svakodnevno i polako ulazim u igru,sad mi je jasno koliko se količine povrća trebaju uzgojiti, a da se od toga može živjeti, koliko često što sijati i rotirati da bi prinos bio konstantan – naprosto naučila sam jako puno stvari oko uzgoja i prodaje hrane. Do kraja mjeseca sam na ovom štandu, a cilj mi je ovu jesen imati svoj stalan štand na placi, za svoje povrće, na istom mjestu tako da uvijek znate gdje me možete naći, na kojem ću prodavati nekoliko puta tjedno. Rad na ovom štandu mi odlično dođe da se uhodam i skužim što i kako. A doći do svog štanda je još jedna posebna vrsta umjetnosti. Placa ima svoje zakone.

Malo pomalo pomići u Klani dozrijevaju. Naglasak na “pomalo”.

Placa. Je najluđe mjesto na svijetu! Koje mislim da se ne može u potpunosti doživjeti nego kad si s ove strane pulta. Kao neka „Cosa nostra“. Dan počinje već u 6 i kvarat. Sa svojim novim frendicama odem na kavu. Ja popijem jedina kavu, one drmaju po konjačić. Svašta mi pričaju, a kroz te priče učim + nevjerojatno su zanimljive i životne te priče. Pijemo jutarnju kavu u retro baru kraj mesnice koji se nije promjenio od ’83, a ja volim osamdesete. Fali samo Mišo Kovač u pozadini. Ima jako dragih ljudi. Direktnih i iskreno dragih. Ima i onih koji su suprotnost tome. Dinamika na placi je fascinantna. Prije 6 ujutro već je odrađena trgovina povrća u zadnjoj ulici. Dogovor oko cijena, čega se ima taj dan, koliko što košta. Odnosi među ljudima su fascinantni. Kako se ljudi kuže, dogovaraju, ugovaraju, prodaju, sve uz malo riječi. Stvarno sam imala sreću da imam dvije super susjede koje su me uputile u zakone tržnice, mogla sam završiti kraj starih rospija koje su  na tržnici od 1878, spletkarošice premazane svim mastima, par njih svako jutro mi prođu ispred štanda, u prolazu me zlim me okom odmjere i provjere što imam na štandu i nastave svojim poslom bez tona. A i baš-baš mi je okej raditi za čovjek za kojeg trenutno radim, masu toga učim od njega.

Moja perspektiva.

Volim placu. Obožavam ta jutra dok hodam do place i dan se tek budi. Placa je životno mjesto, osnovno, esencijalno, ogoljeno. Skužila sam da me izravna. Kad sam izbedirana oko posla, razočarana što je tako teško i sporije nego što sam planirala, placa me izravna i vrati u ritam rada, skužim da je sve okej, da je u redu da imam strahove i teška osjećanja i da je sve okej dok unatoč strahovima i teškim osjećanjima guram, idem, radim, krčim taj svoj put i stvaram ga. A kako će tek biti ludo kad budem prodavala samo svoje povrće. Toliko toga učim o sebi. Skužila sam sam koliko mi je zapravo bila važna procjena drugih iako sam živjela u uvjerenju da nije; na momente sam se pitala kako će mi biti kad sretnem poznate, frendove, hoće li oni misliti da sam nenormalna,  hoće li me žaliti u stilu „vidi je, ma jadna“ dok ću im ja pokušavati objasniti da sam ja ovo sama odabrala i da nisam jadna i da ne želim da me žale jer je žaljenje nekog najgora stvar jer mu tim činom uskraćuješ ljudsko poštovanje koje imaš prema biću kao ravnopravnome? Još gore, što ako skužim da zapravo ovo nije što želim, a sad već nema povratka, sa starim životom sam prerezala i odbila barem dvije dobre poslovne prilike u struci? Strah. Iskonski strah. Zakoračiti u život koji sam odabereš i preuzeti odgovornost za to. Ali bogami se isplatilo. To su bili samo strahovi, a ja sam skužila što zaista želim raditi. Želim proizvoditi svoje povrće i prodavati ga na placi.

Kako sam već rekla, palca je ludo mjesto. Životna je i dinamična. Krećem od šest i kvarat pa do negdje jedan.  Kad završim, cijeli dan je još ispred mene što mi je odlično, mogu dalje na njivu i dalje svojim poslom. Ima i surovu stranu, kad je spor dan, nije lako stajati na mjestu, pogotovo na buri ili kiši. Zapravo sam neki dan prvi put u životu toliko dugo stajala na buri u komadu. U životu. Smrzla sam se cijela, e i dlake na rukama su mi se smrzle. Jako različito od grijanja guze u toplom uredu. Ali ovo je svrhovito i jasno. Uložiš energiju, proizvedeš hranu, prodaš ju. Jasno i konkretno, smisleno da ne može smislenije. Nema onog osjećaja besmisla i prodavanja muda pod bubrege i osjećaja kroničnog nezadovoljstva. Da, znam da sam tek počela i da ću možda drugačije razmišljati za neko vrijeme. Ali od šarolikog dijapazona poslova koje sam radila, od rada u automobilskoj praonici, nekoliko godina konobarenja, rada na televiziji, u marketingu, dućanu, rada na faksu, mogu reći da se ovdje dobro osjećam.

Placa lajv. Glavno da je muving!

A ljudi na placi. Placa je savršeno mjesto za promatranje. Ljudi ponajviše.  E, kako guštam u tome. Polako već imam ljude koji se vraćaju. Drago nam je kad se vidimo i razmijenimo koju riječ i osmijeh. Zanimljivo je kako život ostavi otiske na ljudima i njihovim tijelima. Mislim da mi je najljepše vidjeti stare i lijepe ljude koji zrače nekom mirnoćom i ljepotom koja se prelijeva u njihov fizički oblik. Stare parove koji se još zaljubljeno drže za stare mršave ruke. Ima i onih čangrizavih parova punih zamjeranja koji bilo koju situaciju iskoriste da si spuste, nezadovoljstvo i gorčina cijede iz njih, a količina zamjeranja nadilazi izbor ručka za taj dan. Ludo da se dva čovjeka mogu toliko ne podnositi, a živjeti zajedno toliko vremena. Pa parovi u kojima su samouvjereni muškarci dva koraka ispred žena koje pognuto užurbanim koračićima ih se trude sustići. Ima i starih čangrizavaca željnih svađe kako bi malo istresli svoju nervozu, najčešće je povod okršaja tko je prvi na redu, standardna priča. Pa su tu nezaobilazne uzdahače koje uzdasima ocrtavaju svoje nezadovoljstvo uz nezaobilazno prevrtanje očima. Tu su i rospije i rospijani kojima nikad nije dovoljno dobro/jeftino i koji moraju naći razlog za kritiku. Slučajni i srčani susreti prijatelja koji se masu nisu vidjeli. Tu su dragi, ljubazni  i strpljivi ljudi koji se baš lijepo i od srca nasmiju i ne možeš se nego nasmijati im se nazad i razvesele te i uljepšaju ti dan. Posebna fora je promatranje hoda; kako ljudi hodaju? Sigurno, brzo, s visokom glavom, sramežljivo, gegajući se, sporo, s pogledom dolje… A kakve su im tek usne? Jesu li u pitanju ljutike i ljutci s tankim usnama koje nervozno stišću i glas njihov zvuči skoro kao pa lagano siktanje ili je upravo red došao na srdačan osmijeh usnama  ali i očima koje uokviruju simpatične bore smijalice? Ima i onih nadobudnih koji su uvijek hijerarhijski iznad „običnih“ smrtnika poput prodavača ili konobara pa koriste svaku priliku da pokažu svoju pamet pa onda recimo zašto ne bi porazgovarali o etimologiji riječi „pelat“ i zašto ne bi trebalo pisati „pelat“ već.. ali tu se već isključim pa ne znam što predlažu.. Dražesni su nervozni omladinci koji ponavljaju mamama „ ali stoput smo prošli ovuda, koliko još, idemo ća!!!“. A uvijek su mi genijalni penzići koji imaju vremena na pretek i koji uporno i uporno kruže dok zadovoljni ne nađu savršen omjer cijene i kvalitete. A zainteresirani za način uzgoja su najčešće mladi kojima je dosta važno kako je nešto uzgojeno, počinje se pričati i o tome.

Placa je mjesto susreta. Jučer su mi bili neka već poznata lica, frendići, poznanici, prijatelji dođu pa popijemo kavu, došao mi je mentor pa smo dogovarali konzultacije i prepričavao mi je najnovije zgode na faksu dok je kupovao mrkvu, bila mi je i draga mama koja mi je donijela malo klope u strahu da ne stignem jest’ (mama forever!), susjedi i susedice dragi iz Kostrene koje mi je uvijek drago vidjeti, kolege s faksa.. A najdraže mi je kad u masi lica vidim gospodina Povrće kako dolazi kao iznenađenje i to mi baš razvuče osmijeh preko cijelog lica. I baš pomislim kako hrana spaja. A moj je štand definitivno veselo mjesto susreta i druženja.

Dok pišem ovo, takva pljuščina pada. Nadam se da će ovaj put rokati dovoljno da pošteno natopi zemlju u novom vrtu kako bismo ju mogli pripremiti za obradu, postaviti plastenike i krenuti s jesenskom sijetvom. I prodajom na mom štandu! 🙂

Stejajte mi bjutiful ljudići dragi i navratite na štand ako ste na placi – tamo sam do 28. ovog mjeseca. Kad budem imala svoje povrće iz Klane, javit ću njuzićem kao što je ovaj!

Vidimo se,

PlacAnka

p.s. ovo mi je saundtrek ez we spik, baci uvo baš tu! jer je super stvar i ne mogu jer prestati slušati’ 🙂