07. Sep

Zajebimo ideale!

Evo, čitam jutros članak o tome kako jedna uspješna direktorica firme u New Yorku započinje svoj dan. Ona se diže u sedam, jede svoj zdravi doručak s čia-sjemenkama, pije ultra-zdravi „late“ (ili-ti-ga „bijela kava“ za nas obične smrtnike) s valjda minus 7% masti, 15 minuta meditira, ponavlja mantre sreće, trči po parku ili radi pilates i s velikim osmijehom, sva u zenu, prpošna jer je oprostila sebi i svijetu sve, odlazi na posao (valjda u podne). Pa čekaj, što bi to tako trebalo izgledati, što je to norma uspjeha?

To me sjetilo na situaciju od pred neki dan kad me Gospodin Anino povrće izveo na dejt, na pizzu-kat i pivo. U redu za pizzu-kat sam srela poznanicu koja je prijezirno, u čudu, izbečila oči, sva u šoku, skoro su joj izletile iz ležajeva dok je izgovarala -Ana, šta Ti jedeš OVDJE?

Ja odgovaram – Da, pa nikad nisam skrivala do volim pojest dobru pizzu.

Ona meni s prstićem u zraku, onako prijeteći -Svima ću reć’!

Gospodin „Anino povrće“ i ja smo se pogledali u čudu, žena valjda misli da, obzirom na to da uzgajam svoje povrće i kuham zdravu hranu, živim na pročišćenoj vodi, sretnim mantrama, goji bobicama i da nikad ne pojedem pizzu i ne deknem pivo.

U ovoj našoj bizarnoj civilizaciji bombardirani smo idealom „sretnog života“. Posao, izgled, tijelo, misli, emocije, prehrana. Svi smo time inficirani, u manjoj ili većoj mjeri, na ovaj ili onaj način jer smo svi društvena bića, rođeni, izrasli i uronjeni u kulturu u kojoj živimo.

Najvažnije je tijelo, tijelo mora biti bo-mb-a! Muškarci – standardno sportsko, muževno. Njima je malo lakše jer im je ideal George Clooney; s godinama postaju sve bolji, iskusniji, muževniji, s pokojom sijedom. E, ženama je malo zeznutije; njeno tijelo mora stati negdje u periodu iza puberteta tako da je zapravo cilj čitav život ostati neki mutant između djevojke i žene. Celić, strije, dlake, bore, išta što na tijelu odaje dojam da se radi o življenom, jedinstvenom tijelu u koje je upisano iskustvo je „no-no“. Ideal su lepršave djevojke s portala, fejzbuka i instagrama koje uspješno reprezentiraju sreću i svakom svojom fotkom poručuju kako su sretne, lijepe, ako nisu mlade onda se „dobro drže“, kako imaju super život i to najčešće kadrom u kojem ona s osmjehom skače u vis. Valjda od te silne sreće. Naravno, tebi koja to gledaš, povratna informacija je šugav osjećaj neadekvatnosti jer ti i tvoj život niste „to“ ili naprosto niste dovoljno „to“. Taj osjećaj neadekvatnosti je upravo modus operandi čitave mašinerije u kojoj se isprepliću oglašivačka industrija, moda, kozmetička industrija i kirurgija te farmaceutska industrija. (Digresija: apropos ženskih tijela, najjača sintagma ikad mi je „tijelo za plažu“ jer je zapravo sad idealno vrijeme da se počnemo pripremati za iduće ljeto jer je ipak najvažnije dobro se pripremiti za procjenu nepoznatih ljudi na plaži.)

Ideal posla nije previše kompliciran – super posao za super pare za što manje rada i muke. Do 31. moraš biti „menadžer“, imati mašinu od miljardun konja i nervozno trubiti na semaforu ako ne se ne krene isti tren kad se crveno metamorfozira u narančasto. Za ženu karijera je okej ali je ipak imperativ „održavanje“ fizičkog izgleda. Kao da je riječ o kamp-prikolicama.

Naš mentalno/emotivni sklop isto tako mora biti idealan. Pa nećemo valjda osjećati tugu, ljutnju, bijes, sram, nezadovoljstvo, ne daj bože išta osim sreće i čistog zena, kako nam i poručuju poruke na jani s Coelhovim citatom „Ja sam super, svijet je fantazija!“. Slušaj umirujuću muziku i svako jutro stani pred ogledalo i ponovi 20 puta „Ja sam čisti zen“. Dok ne izađeš iz kuće i dok ne naletiš na prvu situaciju u prometu ili na šalterušu kojoj fali „još jedan papir“. U takvim situacijama sva sila nepravde i prostakluka koja čuči duboko u tebi izleti kroz usta pa se sve one zenaške poruke o blagostanju , opraštanju i miru u sekundi rastope kao fasadex na licu sponzoruše u pet ujutro.

Meni je posebno zanimljiva domena hrane. Hrana je još jedno polje terora u kojem u kojem je ljestvica jako visoko postavljena. Sve se sve mora stići skuhati, pripremiti i moraju se popratiti najnoviji „zdravi“ trendovi. Pa nećemo jesti valjda gluten (mada se celijakija, kronična autoimuna bolest, javlja svega u 1-3 % populacije) [1], ono što nam treba je mlijeko mlade koale, avokado ubran u vrijeme punog Mjeseca, detoks, detoks, detoks, dijeta, nova dijeta jer ona stara je ipak fejk („najnovija znanstvena istraživanja su pokazala“), spirulina, super-hrana, klistir jednom mjesečno, samo sirovo… Teško je popratiti sve te trendove koji se jako brzo mijenjaju i koji su često oprečni jer iza cijelog diskursa o „zdravoj prehrani“ stoji čitava mašinerija, čitava industrija koja odlično zarađuje na silnim trendovima, savjetima i na kraju-krajeva, proizvodima koje reklamira i prodaje.

Filozof Jean Baudrillard je pisao o simulacrumu – o reprezentaciji stvari. Prema njemu, u našem društvu stvarnost je zamijenjena simbolima i znakovima i mi zapravo živimo simulaciju stvarnosti. Živimo imitaciju života s fejzbuka, instagrama, portala, televizija, časopisa (govorim o „mainsteream“ medijima), a ta sama slika koja se pokušava imitirati zapravo niti ne postoji. Ne postoje te sretne, lepršave žene s vječno čistom kosom koje se ne nerviraju, ne znoje ispod pazuha i koje osjećaju samo blagostanje jer su „oprostile“, kojoj je pola šakice oraha „obrok“ i koje sve zacrtano stignu napraviti u jednom danu. (Jednako tako mislim da ni muškarci nisu pošteđeni tereta realizacije „muškosti“ i „uspjeha“ koji nije ništa manje kompleksan). Zapravo se kolektivno ganja fatamorgana koju nitko ne živi, a ponajmanje face koje se reprezentiraju da tako žive.

Božo iz staklenika. Božota ne zanimaju druge mačke. Božo voli dobru klopu, dobru mazu po tibici i ubit’ oko popodne. Božo je car.

Da se vratim na moju poznanicu iz fast fooda. Valjda ima neku ideju o tome što je to točno „zdrav život“, „zdrava prehrana“ i kakva su pravila po kojima se takav život mora živjeti. Ja volim jest „svoju“ hranu jer je fina i odlično se osjećam od nje, ali isto tako obožavam pojesti pizzu i deknut pivu uz nju. Volim kuhinju moje matere i Marine, moje svekrve koja rastura u kuhanju. Obožavam njene gozbastične delicije. Znam da ću platiti račun i da ću se probuditi ujutro sa začepljenim nosom jer mi to bijelo brašno radi. Isto tako znam da moje tijelo ne tolerira veliku dozu mliječnoga, šećera i bijelog brašna. Jednostavno, bijelo brašno i mliječno mi stvaraju sluz, upale sinusa, začepljen nos, zimi će se spustiti na pluća i prerast će u bronhitis. Od šećera dobijem Candidu i pretvorim se u gljivicu. Kad ne jedem „svoju“ hranu zezaju me gastritis i gerb. Točno znam što moje tijelo hoće i što mu paše, a što mu ne paše i koju cijenu plaćam kad ugađam isključivo nepcu, a ne tijelu kao sustavu u cjelini.

Uzročno-posljedične veze su zapravo jako jasne. Jedenje „loše“ hrane mi uzrokuje zdravstvene probleme, a kad jedem „svoju“ hranu, sve sjedne na svoje mjesto, kao kockice u Tetrisu. Da, konvencionalna, prerađena hrana je fina jer je napucana aditivima, pojačivačima okusa, a i svi smo odrasli na Vegeti, Coca-coli, bureku, Bobi flipsu i Milki. Tu je i taj moment emotivnog zagrljaja Nutelle na žlicu i opuštanja kad nakon hamburgera taj silni škrob prokola venama.

Nema duboke filozofije –  mislim da bismo trebali bismo jesti što prirodniju hranu koja je adekvatno pripremljena tako da je što lakše probavljiva i lakša za naš organizam. Hranu koja nam paše, od koje se osjećamo dobro ali koja je i fina jer neću jesti stiropor samo jer je „zdravo“. Dijete, detoksi i opsesivno slijeđenje novih trendova u prehrani, samo-kažnjavanje zbog nečega što se pojelo i opsesivno vježbanje mi se čini puno gore nego maznuti burek tu-i-tamo. Osoba koja to ne napravi s vremena na vrijeme (govorim o fizički zdravim osobama koje nisu na specifičnim planu prehrane zbog nekog stanja organizma) ili mulja ili ima problem koji je veći od problema jednog bureka. Znam da moram jesti što zdravije jer moje tijelo to zahtjeva ali ne želim biti rob toga.

Jebote i taj ideal sretnog život! Ma tijela se kreću, stare, različita su i jedinstvena su u vremenu i prostoru. Uspješnom poslu prethode godine strpljenja i rada. Postoji cijeli dijapazon emocija osim sreće i zadovoljstva i ne možeš biti zenaš jer je to bulšit i ne postoji jer je nemoguće biti „samo pozitiva“. Prosti prst idealima i „moranjima“! Ma naravno da je cilj svakog bića osjećati se dobro, živjeti život zadovoljno, mijenjati se na bolje, usavršavati se i usvajati nova znanja i navike, ali čini mi se da je život negdje u sredini, baš između silnih ekstrema kojima smo bombardirani svakodnevno, nesavršen ali autentičan, baš kao i svaki pojedinac.

P.S. Vrtna sezona je pomalo pri kraju. U Nola naturu će biti još svega nekoliko dostava. Od srca HVALA svima koji ste kupovali moje povrće, hvala svima na divnom povratnim informacijama, puno mi znače i vesele me. Planova je puno, kroz godinu dana ću se dati u plastenike pa će u budućnosti povrća biti kroz čitavu godinu. Zasad, do sljedećeg proljeća povrća neće biti ali ćemo se moći družiti kroz radionice kuhanja koje kreću od listopada, program okačim na stranicu tijekom rujna.

Živili dragi ljudi i čujemo se, čitamo i vidimo!

SeljAnka

[1] Podatak preuzet s http://www.celijakija.hr/ (7.9.2017).