24. Feb

Zašto treba odbaciti koncept „domaće“?

Standardni scenarij s place. Žena u kupovini i pita „Jel’ domaće“, žena koja prodaje joj odgovori –„Je, domaće je“ i ta prosta rečenica „Domaće je“ stoji kao dovoljna garancija da žena ispali kao iz topa „Može, dajte dvije kile“. I padne prodaja. Jedna je žena kupila „domaće“, ova je druga zaradila kunice. Super je što je ova kupila željeno, a ova druga zaradila kunice, ali stvar je malo dublja. Pitanje dana je sljedeće – kad netko izgovori tu magičnu riječ „domaće“ – na temelju čega se mi zapravo odlučujemo na kupovinu i što danas znači „domaće“?

Kad kažemo riječ „domaće“, pomislimo pomalo nostalgično na djetinjstvo,  na selo,  na one stvarne i  imaginarne vrijedne bake i dide i njihove ruke radilice koje su, uz stotinu poslova i nepoznanicu koncepta „slobodno vrijeme“ obrađivali makar i komad zemlje i uvijek opskrbljivali kuću s peršinom, blitvom, salatom, krumpačima, ne mora biti puno, samo da je gredica… Pomislimo na njenu nenadmašivu maneštru, savršeno ispečen krumpir na masti i palačinke nikad ponovljene slatkoće. Barem su to moje asocijacije na „domaće“ i na moju babu Maricu. (Digresija: „Baba“ nije „baka“. „Baba“ je poseban pojam – babe su snažne, neuništive žene s Velebita, iz Like, Podgorja.. žene gorštaka i same gorštakinje koje istovremeno miješaju meltu, zidaju kuće s muževima, odgajaju djecu, kasnije i unuke, nakuhavaju za sve u ogromnim količinama jer se još uvijek sjećaju gladi i neimaštine, sve održavaju čistim, a kad zatreba, vade pare ispod madraca kao da je madrac hrvatska narodna banka („nosi dite, nosi“); nevjerojatno vrijedne i marljive žene koje govore ikavicom i obavezno se koriste uvećanicama pa tako „gredica“ u vrtu nije ni „red“ već „red’na“; „trava“ u vrtu je „travur’na“ i mogu psovat brat-bratu pet minuta u komadu, a da ne ponove niti jednu psovku u kojoj je vrag uvik glavni lik poput „Vrag u tebi kuću sagradija!“).

Uglavnom, „domaće“ je asocijacija na prošlu generaciju baka i djedova sa sela koji na još čistoj zemlji siju ono što je danas poznato kao „staro“ sjeme, a tada samo „sjeme“ koje vrte iz godine u godinu uz pomoć kravljeg, ovčjeg, konjskog gnoja i komposta koji su sami proizvodili u kutku vrta jer su tada „reciklaža“ i „samoodrživost“ kao pojmovi bili nepoznanica, ali su se kao način života podrazumijevali i naprosto, samo su se živjeli. Dakle, „domaće“ u našim glavama stoji za seosku, prirodnu proljoprivredu bez kemije i monsantova. Takva ideja „domaćeg“ nam se konstituira u glavi i stoji u suprotnosti sa zatrovanim povrćem iz uvoza koje stoji u supermarketima i pedeset je puta špricano. U glavi imamo tu dihotomiju „zdravo-domaće-sa-sela vs. zli uvoz“. Međutim, to da je „domaće“ ne znači apsolutno ništa. Jer uopće nije važno je li uzgojeno tu ili tamo, je li španjolski proizvod ili „hrvatski proizvod“ koji je uzgajala baba Kaja na selu u Slavoniji – umjesto „jel domaće“ trebamo pitati „kako je uzgojeno?“. Apsolutno potičem lokalnu poljoprivredu, međutim da je nešto „domaće“ a priori ne isključuje mogućnost korištenja kemije u uzgoju povrća koju mi posljedično jedemo kroz to povrće i pijemo kroz vodu koja dolazi u doticaj s tom istom kemijom; kao što „domaća“ jaja ne podrazumijevaju da se kokoši zdravo hrane i da se kreću, kao što ni „domaće meso, tu iz Hrvatske“ ne znači da ga je idilično uzgojio hrvatski seljak bez korištenja antibiotika i popratnih kemijskih supstanci.

 

Ovo je domaće bejbe!

Priča jest poprilično depresivna. Kako nekome vjerovati da je nešto „organski uzgojeno“, odnosno da nije tretirano kemijom? To je paradoks: danas poljoprivreda stoji kao norma koja sa sobom podrazumijeva korištenje kemije, a kad govorimo o prirodnoj hrani proizvedenoj bez kemije, mi govorimo o „organskom“/“biološkom“/“ekološkom“ koji stoje kao sinonimi za hranu koja se kontrolira kako bi bilo sigurno da se radi o hrani koja ne proizlazi iz GMO sjemena, koja nije niti tretirana kemijom, niti zračena. Nažalost, konvencionalna poljoprivreda i proizvodnja hrane baziraju se na kemiji – to je norma; prirodan uzgoj hrane je postao otklon od te norme i u govoru se posebno mora naglašavati. Ako moram naglašavati da jedem „ekološki“ uzgojenu hranu, tj. „zdravu“ hranu u što prirodnijem obliku, što je zapravo norma kad govorimo o kvaliteti hrane koja se svakodnevno servira?

Na temelju čega vjerovati nekome da se radi o „ekološkoj“ proizvodnji, da hrana nije tretirana kemijom koju posljedično unosimo u sebe? Da, najradnije ne bi vjerovali nikome, no kako moramo jesti, a sami ne proizvodimo hranu, nekome ipak moramo vjerovati i za nekog se opredijeliti. Kako je i sam Aristotel rekao, čovjek ne može živjeti u mraku, traži odgovore i to one istinite. Pa, na temelju čega vjerujemo? Jedan od faktora je povjerenje pa se tako kupuje od nekog jer mu se vjeruje. Drugi faktor je eko-markica, tj. certifikat koji bi trebao garantirati ekološki uzgoj. Međutim, jasno da smo svi skeptici i da se postavlja pitanje „zašto bi vjerovao toj markici i kako znam da komisija koja vrši kontrolu ne mulja?“. Sasvim opravdano pitanje. Svatko na temelju vlastitih uvjerenja donosi odluku što i od koga kupuje. Netko ide na markicu, netko na povjerenje. Netko krene s povjerenjem pa završi na markici…

Markica za ekološke proizvode s područja EU

Da polako privedem kraju: koncept „domaće“ nažalost više ne znači ništa i pripada u ropotarnicu prošlosti zajedno s ostalim uspomenama na selo i djetinjstvo. Uzgajano na hrvatskom selu, vlastitoj njivi i prodavano na placi ne znači da nije odgajano na zatrovanoj zemlji, špricano sa raznim „cidima“ i pitanje je na kakvom je sjemenu odraslo. Međutim, nije sve tako crno jer sve više ljudi uzima za osobnu misiju proizvesti hranu koja je zdrava i prirodna i sve više ljudi razmišlja o tome što jedu, kako se hrana uzgaja, sve više ljudi priča o tome.. Zapravo, postoji horda ljudi koji mjenjaju svijet na mikro-razini na način na koji mogu samo što nisu u centru, tu stoje sa stane i mjenjaju stvari potiho, o njima se ne priča glasno… ali ih ima i sve ih je više. Primjerice, ovu subotu u Opatiji, ispred tržnice, održava se eko sajam s certificiranim ekološkim proizvođačima u organizaciji udruge „Žmergo“. Odlična manifestacija za sve ljubitelje finog, ali prije svega, zdravog griza.

Da završim s trikom bake Majstorice kod koje sam naučila puno o vrtu i kuhanju – otkrila mi je koristan trik za kupovinu mrkvi, pastrnjaka, generalno korijenastog povrća – kad ga kupujete, uhvatite ga u ruke i ako je vrh (špic) neelastičan i jako tvrd, najvjerojatnije je odgojen na umjetnom gnojivu jer korijen prirodno treba biti elastičan (ne star i propao pa elastičan jer se suši i prolazi mu vrijeme već svjež, kompaktan ali i elastičan). Kako bi baka Majstorica rekla: „Korijen ne smije biti tvrd kao svijeća.“ Eto, nije neka velika garancija, ali kad se zateknem u situacijama gdje ne znam što i od koga kupujem, uvijek gledam kakav je vrh mrkve.

Živili i fino klopajte,

Anka Feudalka