29. Oct

Zelena politika – trebaju li nam nove paradigme ekologije i uzgoja hrane?

Pišem za našu Gradsku knjižnicu Rijeka i ako niste znali, imaju Zeleni kutak Gradske knjižnice Rijeka unutar kojeg se trude pružiti pristup najboljim knjigama iz sfere održivosti. Svakako zapratite i neka vas put nanese u Gradsku. Zadnji put sam pisala upravo o “zelenoj politici”.

Kao što i vrapci na grani već znaju, pred malo je „zelena“ aktivistica Greta Thurnbeg održala govor na skupu UN-a prilikom kojeg je osudila svjetske vođe koji se ne bore protiv klimatskih promjena. Nekima je Greta nova ikona aktivizma, a oni konzervativnijih stavova ju napadaju. Ono što je važno u cijeloj priči je to da je Greta jasno upozorila na ono što mnogi znanstvenici govore već neko vrijeme, a to je da se nalazimo u trenutku u kojem bismo mogli početi plaćati ozbiljnu cijenu za neodrživ način života.  Naravno, kao ni u bilo čemu, ni tu nema konsenzusa, neki su počeli preispitivati i mijenjati vlastite navike kako bi živjeli održivije, mnogi su ostali ravnodušni prema pitanjima klimatskih promjena, a neki tvrde da je globalno zatopljenje samo mit, kao što i neki tvrde da je Zemlja ravna ploča. Ono s čime se kao čovječanstvo suočavamo na globalnoj razini jest industrijalizacija s njenim posljedicama, rast populacije, glad ne samo među siromašnim zemljama već među siromašnim slojevima ljudi i u bogatijim zemljama, iskorištavanje neobnovljivih izvora, te devastacija prirode. Sve se glasnije čuje kako su aktualne političke i ekonomske prakse naprosto neodržive i kako Zemlja ima svoje granice. Njen kapacitet za gostoprimstvo nas ljudi nije neograničen, a probili smo 7.7 milijardi glava, resursi koje nam daje isto tako nisu neograničeni, a i ne može do beskonačnosti apsorbirati onečišćenja koja neskromno stvaramo.  

Uzemljenje.

„Zelena“ politika 

Ako na politiku gledamo kao na umijeće upravljanja državom ili zajednicom, onda bi „zelena politika“ bila, kako Andrew Dobson u svojoj knjizi „Green Political Thought“ kaže, izazov postojećem političkom, društvenom, ekonomskom i znanstvenom konsenzusu koji dominira posljednjih 200-300 godina, od vremena prosvjetiteljstva, a koji nas je doveo tu gdje sada jesmo.  

Tretman koji kao vrsta imamo prema Zemlji i nije radosna misao o kojoj ćemo s guštom razmišljati, a i dosta je apstraktna budući da mi na ovom komadiću planete koji se zove Hrvatska još imamo i relativno nezagađenu zemlju (koja se ne iskorištava, u tom kontekstu čak i sreća da „stoji“), imamo vode napretek i živimo zapravo na jako ugodnom krajičku svijeta. Mada zahvaljujući medijima i društvenim mrežama i ta ružna realnost ipak nađe put do pojedinca. Nitko ne može ostati imun na fotografije i filmiće u kojima se prikazuju brutalne posljedice koje plastika kao otpad ima na eko-sustave. Tko se ne rasplače ili barem ozbiljno ne izbedira na filmić u kojem se morska kornjača guši plastikom? A i na kraju krajeva, sama plastika je i nas počela gušiti. Tko se nije stresao nad fotkama inače predivnih dalmatinskih plaža na koje struja svako toliko nanese goleme količine plastike i medicinskog otpada iz Albanije, Grčke ali i naš vlastiti? Nažalost, s neodrživim praksama se svi suočavamo, kad-tad.  

Postavlja se pitanje – kako riješiti tu neodrživost življenja? Odnosno, kako promijeniti ovo industrijsko, konzumerističko, materijalistički nastrojeno društvo koje eksploatira i zagađuje Zemlju? Kako ga zamijeniti nekim drugačijim socio-ekonomsko-političkim redom koji će omogućiti humaniji i održiviji suživot ljudi i prirode? Kad govorimo o promjenama u društvu, razlikujemo reforme i revolucije, gdje reforma podrazumijeva promjene unutar danog okvira, dok revolucija podrazumijeva radikalne promjene – rušenje postojećeg i gradnju novog okvira. Po istom principu, kad se govori o „zelenoj politici“ razlikuju se dva pristupa, „enviromentalism“ i „ecologism“ – oba nezahvalna za prijevod. „Environmentalism“ bismo mogli prevesti kao „zaštita okoliša“ – definirajmo to kao pristup vođen idejom da se problemi s kojima smo suočeni mogu riješiti bez temeljitih promjena u postojećim vrijednostima i načinima proizvodnje i konzumacije, slično reformi društva. Za razliku od „environmentalisma/zaštite okoliša“, postoji i „ecologism“, nazovimo ga „ekologizam“ koji kao pristup nalaže radikalne promjene ne samo u poimanju ne-ljudskog svijeta i našeg odnosa prema njemu, već i u postojećem socio-političkom životu.  Zašto bismo uopće trebali išta mijenjati? Kako Dobson kaže, dva su razloga – u našem je interesu da konzumerističko društvo u kojem živimo promijenimo s nečim održivijim i humanijim jer smo mi ti koji će platiti cijenu, a kao drugo, i priroda, životinje i eko-sustavi imaju vlastitu vrijednost, neovisnu od nas –  imaju vrijednost sami po sebi. 

Nema veće radosti od one kad mali serolinci počnu provirivati iz zemlje.

Antropocentrizam/biocentrizam 

Kad se promišlja o „zelenim“ problemima, često se spominje pojam „antropocentrizam“ koji označava dominantnu paradigmu današnjice koja implicira superiornu poziciju čovjeka nad prirodom. To je individualističko razumijevanje čovjeka kao izoliranog bića čiji su interesi daleko ispred interesa ostalih bića ili prirode. Često se može pročitati kako je upravo ovakav stav koji nalaže brigu isključivo o sebi kao vrsti, a na uštrb ostalih bića i prirode, zapravo temeljni uzrok degradacije okoliša i potencijalne katastrofe s kojom smo se već počeli suočavati. U ovoj perspektivi se „ne-ljudski“ svijet, dakle životinje, ekosustavi i čitava priroda, promatra isključivo kao sredstvo za postizanje naših ciljeva. Znači, imamo kravu i ta krava nema vrijednost sama po sebi, kao živo biće već isključivo postoji kao junetina. Naravno, samim time što imamo razum, stvaramo kulturu i imamo jezik da uopće možemo postavljati ovakva pitanja nas na određen način stavlja u centar ali činjenica da smo „napredni“ i da imamo razum ne mora nužno značiti da se moramo ponašati kolonizatorski i bešćutno prema ostatku prirode. Ne znači nužno da svi moramo biti vegetarijanci ali bi bilo pošteno da životinje ne žive izrazito bolne živote već da ga prožive dostojanstveno, da imaju prostor za kretanje i da se pošteno hrane i tretiraju prije nego završe u tanjuru. Industrijski način proizvodnje mesa uglavnom je cijepljen od etičkih standarda naspram životinja. 

Nasuprot antropocentrizmu nalazi se drugačije gledište – biocentrizam koji u centar stavlja kompletan „bios“ ili život. Tu se u fokusu nalazi upravo odnos između nas ljudi i ne-ljudskog svijeta. Prema tom gledištu životinje i priroda ima intrinzičnu vrijednost, dakle vrijednost samu po sebi. Tu čovjek više nema ekskluzivnu poziciju i ostala bića se ne promatraju kroz instrumentalnu vrijednost, dakle ne služe isključivo čovjeku za postizanje njegovih ciljeva. U toj paradigmi priroda je naš saveznik, a ne nešto što trebamo osvojiti i nad čim trebamo uspostaviti dominaciju. Tu se otvara prostor za etično postupanje prema prirodi, eko sustavima i životinjama. Je li etična poljoprivreda ona prilikom koje se katastrofalno zagađuje tlo, posljedično i voda te se stvara nekvalitetna i loša hrana? Je li etički držati životinje u nehumanim uvjetima i promatrati ih isključivo kao šnicle, a ne kao bića koja osjećaju bol i unatoč tome što će završiti na tanjuru, nemaju li pravo na dostojanstven život? Mora li tako ili može i drugačije? 

Atomizam/holizam 

U „zelenom promišljanju“ svijeta jedan od glavnih pojmova je međuovisnost. Koje su to veze između nas ljudi i ostatka prirode i kakav odnos dirigira ta međuovisnost? Danas je nažalost, dominantan atomistički pristup prema kojem se cjelina sastoji od zasebnih elemenata koji se promatraju pojedinačno i izolirano. Ne vidi se veza između plastične vrećice iz dućana i nanesenog smeća na plaži na Dugom Otoku. Tome kao suprotnost stoji holistički pristup koji priznaje međuovisnost utjecaja ljudi, životinja i ostalih eko-sustava. Ako se to čini previše romantizirano, dovoljna je činjenica da bez pčela nema života ni za nas budući da su glavni oprašivači i bez njih nema hrane. Ova spoznaja mijenja cijelu sliku piramide koja ne mora biti piramida već može biti krug u kojem svatko ima svoju ulogu. U ovom je pristupu vlastito biće kultivirano tako da nadilazi strogo individualističko razumijevanje sebe već se doživljava u odnosu s ne-ljudskim svijetom o kojem zapravo u potpunosti ovisimo iako zbog potpune otuđenosti od prirode, toga više nismo svjesni. 

Između antropocentrizma i biocentrizma te između atomizma i holizma mnogo je prostora za promišljanje i mnogo je različitih pozicija koje se mogu zauzeti. Vrijede li pčela ili Rječina jednako kao ja, čovjek? Nije u tome stvar. Stvar je u spoznaji da smo svi međuovisni, da ja ovisim o pčeli i o Rječini, kao što i oni ovise o meni i mom ponašanju. Ta spoznaja odnosa mijenja pozicije koje zauzimamo i stišava ideju hijerarhije. Priroda ima vrijednost sama po sebi, a mi smo samo jedan dio nje – jedan fantastičan dio s razumom koji može stvarati predivne stvari, ali naglasak na „dio“ koji itekako ovisi o njoj, dok s druge strane, ona apsolutno ne ovisi o nama.  

I za kraj

Živimo u vremenu velikih promjena i aktualna politika čovječanstva naspram prirode je neodrživa. Što ja kao pojedinac mogu napraviti? Jasno je da postoje centri moći, poput velikih korporacija koje zagađuju neviđeno na Istoku ili komunalnog društva u susjedstvu koje ima moć odlučivati što i kako s otpadom. Isto tako, postoji i mikro-moć koju svatko od nas ima. Zvuči kao floskula, ali ako danas ne upotrijebim plastičnu slamku koja završava u moru, ii ako to još dvije milijardi ljudi ne napravi, to je dvije milijarde slamki manje u moru. Neće riješiti generalno pitanje odlaganje otpada ali je ipak nešto manje smeća završilo u moru. Masa pojedinaca stvara kritičnu masu koja na kraju utječe na kreiranje politike. Što se tiče promjena u razmišljanju koje rezultiraju promjenama u navikama, na kraju krajeva tu svatko kreće sam od sebe. Kako je Robyn Eckerseley rekla, a Dobson ju navodi u svojoj knjizi, revolucionaran subjekt je aktivan i odgovoran član zajednice – Hommo Communitas